GOVOR ESTEBANA LASA ERNANDESA, POTPREDSEDNIKA DRŽAVNOG SAVETA REPUBLIKE KUBE NA PREDSEDNIČKOM SAMITU «SUVERENITET I PREHRAMBENA SIGURNOST, HRANA ZA ŽIVOT» ODRŽANOM U SREDU, 7. MAJA 2008 G. U MANAGVI, NIKARAGVA

Poštovani Komandante Daniele Ortega, Predsedniče Nikaragve,

Uvaženi Predsednici i visoki predstavnici,

Podatci su isuviše rečiti. Godine 2005 smo za uvoz jedne tone pirinča plaćali 250 dolara; sada plaćamo 1.050 dolara, četiri puta više. Za jednu tonu pšenice smo plaćali 132 dolara; sada plaćamo 330 dolara, dva i po puta više. Za jednu tonu kukuruza smo plaćali 82 dolara; sada plaćamo 230 dolara, skoro 3 puta više. Za jednu tonu mleka u prahu smo plaćali 2.200 dolara; sada 4.800 dolara. To je izopačena i neodrživa situacija.

Ova realnost utiče na unutrašnja tržišta većine zemalja našeg regiona i sveta, direktno pogađajući stanovništvo, posebno najsiromašnije i dovodeći u bedu milione ljudi. Ima zemalja koje su se pre samo jedne decenije same snabdevale pirinčem i kukuruzom. Ali neoliberalni recepti MMFa su ih odveli u liberalizaciju tržišta i uvoz subvencioniranih žitarica iz SAD i Evrope, čime je iskorenjena domaća proizvodnja. Sa povećanjem cena po prikazanom tempu, jedan rastući broj ljudi više ne može da jede te osnovne namirnice. Onda nije iznenađujuće da pribegavaju protestima, da izlaze na ulice tražeći bilo kakav način da pruže hranu svojoj deci.

Kao što je Fidel upozoravao 1996 g., na Svetskom samitu o ishrani: «Glad, nerazdvojna drugarica siromašnih, je kći nejednake raspodele bogatstava i nepravdi ovog sveta. Bogati ne znaju za glad». «U borbi protiv gladi i nepravde u svetu su umrli milioni ljudi».

Prehrambena kriza koja nas danas okuplja je pogoršana visokim cenama nafte i uticajem na njih ratne avanture u Iraku, uticajem tih cena na proizvodnju i transport hrane, klimatskim promenama, rastućom upotrebom znatnih količina zrna i žitarica iz SAD i Evropske Unije za proizvodnju biogoriva i špekulantskom praksom krupnog međunarodnog kapitala, koji polaže na rezerve hrane na račun gladi siromašnih.

Međutim, suština krize nije u tim skorašnjim fenomenima, nego u nejednakosti i nepravednoj raspodeli bogatstva na globalnom nivou i neodrživom neoliberalnom ekonomskom modelu nametnutom za poslednjih dvadeset godina zbog neodgovornosti i fanatizma.

Siromašne zemlje koje zavise od uvoza hrane nisu u stanju da izdrže udarac. Njihovo stanovništvo nema nikakvu zaštitu, a tržište, naravno, nema ni kapacitet ni osećaj odgovornosti da im je ponudi. Nismo pred problemom ekonomskog karaktera, nego pred humanitarnom dramom sa neprocenjivim posledicama koje čak dovode u opasnost nacionalnu bezbednost naših zemalja.

Pripisivati krizu progresivnoj potrošnji značajnih sektora stanovništva određenih zemalja u razvoju, sa ubrzanom ekonomskim rastom, kao što su Kina i Indija, osim što je nedovoljno zasnovano mišljenje, nosi jednu rasističku i diskriminatorsku poruku, koja vidi kao problem to što milioni ljudskih bića po prvi put imaju pristup dostojnoj i zdravoj hrani.

Problem je, kako se iznosi u našem regionu, pre svega vezan za nesigurnu situaciju malih poljoprivrednika i seosko stanovništvo nerazvijenih zemalja, kao i za oligopolijsku ulogu velikih multinacionalnih preduzeća poljoprivredno-prehrambene industrije.

Ona kontrolišu cene, tehnologije, standarde, potvrde, kanale distribucije i izvore finansiranja svetske proizvodnje hrane. Takođe kontrolišu i transport, naučna istraživanja, genetske fondove, industriju đubriva i herbicida. Njihove vlade, u Evropi, Severnoj Americi i drugim delovima, nameću svoja međunarodna pravila po kojima se trguje hranom, tehnologijama i sredstvima za njenu proizvodnju.

Subvencije za poljoprivredu u SAD i Evropskoj Uniji ne samo da poskupljuju hranu koju one prodaju, nego i nameću osnovnu prepreku za pristup proizvodnje iz zemalja u razvoju njihovim tržištima, što direktno utiče na situaciju u poljoprivredi i na proizvođače sa Juga.

Radi se o strukturalnom problemu važećeg međunarodnog ekonomskog poretka, a ne o konjunkturalnoj krizi koja može da se reši trenutnim ublažavanjem ili hitnim merama. Nedavna obećanja Svetske banke da će nameniti 500 miliona devalviranih dolara za hitno ublažavanje, osim što su smešna, izgledaju kao ismevanje.

Da bi se dilema suštinski savladala, traži se stavljanje na probu i promena pisanih i nepisanih pravila, onih koja su dogovorena i koja su nametnuta, a koja danas vladaju međunarodnim ekonomskim poretkom, i stvaranje i raspodela bogatstava, posebno u oblasti proizvodnje i raspodele hrane.

Danas je presudno uspostavljanje duboke i strukturalne promene sadašnjeg antidemokratskog, nepravednog, isključivog i neodrživog međunarodnog ekonomskog i političkog poretka. Jedan pljačkaški poredak, odgovoran za – kako je rekao Fidel pre 12 godina – «zagađivanje vode, trovanje atmosfere, uništavanje priroda: ne radi se samo o nedostatku investicija, nemanju obrazovanja i tehnologija i ubrzanom rastu stanovništva; radi se o tome da se životna sredina uništava i budućnost sve više dovodi u opasnost.»

Istovremeno, saglasni smo da je neodložna međunarodna saradnja radi suočavanja sa ovim trenutkom krize. Traže se hitne mere radi brzog olakšanja situacije onih zemalja gde je već došlo do društvenih poremećaja. Isto tako je potrebno da se postigne jedna srednjoročna pokretačka sila radi podsticanja planova saradnje i razmene, sa zajedničkim investicijama koje u našem regionu ubrzavaju poljoprivrednu proizvodnju i raspodelu hrane, sa čvrstom obavezom i snažnim učešćem države. Kuba je spremna da skromno doprinese jednom naporu tog tipa.

Program koji nam danas predlaže drug Danijel, u pokušaju da ujedinimo napore, volju i sredstva članica ALBAe i zemalja Centralne Amerike i Kariba, zaslužuje našu podršku. Pretpostavlja jasno razumevanje da aktuelna svetska prehrambena situacija nije prilika, kako neki misle, već jedna veoma opasna kriza. Nosi u sebi izričito priznanje da naš napor treba da se usmeri ka odbrani prava na ishranu za sve i na dostojanstven život za milione seoskih porodica koje su do danas pljačkane, a ne na korišćenje prilike za korporativne interese, ili pohlepne komercijalne mogućnosti.

Naširoko smo razgovarali o toj temi. Sada treba da delujemo jedinstveno, hrabro, solidarno i u praktičnom duhu.

Ako je to zajednički cilj, može se računati na Kubu.

Završavam sećajući se proročkih reči koje je Fidel izgovorio 1996 g., a koje još uvek odjekuju zbog svoje aktuelnosti i dubine: «Zvona koja danas zvone onima koji umiru od gladi, sutra će zvoniti čitavom čovečanstvu ako ne bude htelo, ili ne bude znalo, ili ne bude moglo da bude dovoljno mudro da spase samo sebe.»

Hvala lepo.