ČESTITAM SVIMA ONIMA KOJI DELE DIVNO UBEĐENJE
DA JE BOLJI SVET MOGUĆBORIĆEMO SE ZAJEDNO SA NJIMA I POBEDIĆEMO!

Govor Predsednika Republike Kube, Fidela Kastra Rusa, povodom 45. godišnjice pobede Kubanske revolucije, u pozorištu "Karl Marks",
3. januar 2004. godine

Dragi sunarodnici,
Dragi gosti,

Mnogi od nas koji smo imali privilegiju da budemo svedoci onog uzbudljivog dana još uvek smo živi; mnogi drugi su već umrli; ogromna većina danas prisutnih imali su manje od deset godina, ili se nisu bili ni rodili, ili su bili daleko od toga da se rode Prvog januara 1959. godine.

Naši ciljevi nikada nisu bili potraga za slavom, niti za pojedinačnim i kolektivnim počastima i priznanjima. Mi koji danas imamo legitimno pravo da se nazivamo kubanskim revolucionarima, bili smo, međutim, primorani da pišemo stranicu bez presedana u istoriji. Nezadovoljni političkom i socijalnom situacijom u našoj zemlji, jednostavno smo odlučili da je menjamo. Nije to bilo ništa novo na Kubi, dešavalo se to mnogo puta tokom skoro jednog veka.
Verovali smo u prava naroda, u pravo na nezavisnost i na borbu protiv tiranije.
Iz vršenja takvih prava na ovoj hemisferi, koju su osvojile evropske sile ognjem i mačem, uključujući i masovni pokolj domorodaca i porobljavanje miliona Afrikanaca, nastala je grupa nezavisnih zemalja, među njima i Sjedinjene Američke Države.

Kada je Kubanska revolucija povela svoju prvu bitku 26. jula 1953. protiv nezakonitog, korumpiranog i krvavog režima, još nije bilo prošlo 8 godina od završetka Drugog svetskog rata, koji je izbio 1939. godine zbog fašizma, koštao života više od 50 miliona ljudi i izazvao raspad privrede svih tadašnjih industrijalizovanih zemalja, osim Sjedinjenih Država, koje su se našle van domašaja neprijateljskih bombi i topova.
Fašističke ideje, koje su dovele do tako velikog sukoba, bile su u potpunoj suprotnosti sa načelima iz Deklaracije o nezavisnosti 13 bivših engleskih kolonija Severne Amerike od 4. jula 1776.
U istoj je stajalo doslovce:

"Podržavamo kao evidentnu istinu da se svi ljudi rađaju jednaki, da svima Tvorac dodeljuje izvesna neotuđiva prava, a među njima život, sloboda i dostizanje sreće (...), da uvek kada neki oblik vladavine pokuša da sruši ove ciljeve, narod ima pravo da je reformiše ili ukine i da uspostavi novu vladu koja bi se zasnivala na pomenutim načelima i organizovala svoju vlast na način koji bi, po njegovom mišljenju, garantovao bolju bezbednost i sreću."

Francuska Deklaracija o pravima čoveka, objavljena odmah posle Revolucije iz 1789, otišla je još dalje po ovom pitanju, objavljujući sledeće: "Kada vlada krši prava naroda, pobuna je za njega najsvetije pravo i preko potrebna dužnost."
Fašističke ideje direktno su se sukobljavale i sa načelima,naznačenim u Povelji Ujedinjenih Nacija posle gigantske borbe u Drugom svetskom ratu, među kojima je proklamovano, kao isključivo pravo svetskog političkog poretka, poštovanje prava naroda na suverenitet i nezavisnost.
U stvari, prava naroda se nikada nisu poštovala tokom kratke poznate istorije čovečanstva, koja je bila prepuna osvajačkih ratova, imperija i najrazličitijih oblika pljačke i međusobne ljudske eksploatacije.

Međutim, u tom prelomnom istorijskom trenutku i uprkos stvarnoj činjenici da su pobedničke sile nametnule svetski politički poredak koji je sve više iritirao jednu malu grupu najmoćnijih država, mnogim zemljama, institucijama i ljudima javila se nada u početak jedne nove i obećavajuće etape čovečanstva.
Više od sto nacija ili grupe nacija, čak i grupe ljudi još nisu dosegle nacionalno osećanje, formalno su priznate kao nezavisne države. Bilo je to razdoblje koje je potpuno pogodovalo iluzijama i obmanama.

Velika grupa zemalja koje su formalno dobile status nezavisnih država, bila je,većinom, sastavljena od bivših kolonija, domena, protektorata i drugih oblika potčinjavanja i kontrole zemalja, nametnutih tokom vekova od strane najmoćnijih sila.
Njihova zavisnost od bivših metropola bila je skoro potpuna; njihova borba za nezavisnost i suverenije delovanje bila je teška, a često i herojska. To dokazuje i strašno proganjanje kome su podvrgnuti da bi podržali projekte Sjedinjenih Država u Ženevi, ili da se uzdrže od glasanja protiv tih istih. Zadivljuje ponašanje tih država u Generalnoj skupštini Ujedinjenih Nacija, koje se ogleda u rastućoj i već skoro jednoglasnoj podršci Kubi protiv blokade.
Najgore je bilo to što ne mali broj zemalja koje su pre tog sukoba bile navodno nezavisne, nisu bile svesne do koje mere im je nedostajala nezavisnost, među njima i Kuba. Skoro sve latinoameričke zemlje bile su na toj tužnoj listi, što će se i te kako pokazati. Čim je naš herojski narod stekao pravu i punu nezavisnost, skoro cela njihova vladajuća elita ujedinila se sa Sjedinjenim Državama sa ciljemda sruše Revoluciju i spreče politička i socijalna dostignuća koja smo tada brzo ostvarivali.
Već od 1959. godine započele su agresije uz primenu svih ekonomskih i političkih sredstava, uključujući i nasilje, terorizam i pretnju masovnom upotrebom vojne sile Sjedinjenih Država.
Ti događaji na Kubi doprineli su tome da se dokaže koliko je bilo iluzije i obmane u otmenim tekstovima o načelima i pravima koje su proklamovale Ujedinjene Nacije.
Snaga, a ne pravo, kao što se to i događalo hiljadama godina, i dalje je osnovni faktor u životu čovečanstva.

Sve što se do današnjeg dana desilo, polazeći od prvih istorijskih elemenata kojima raspolažemo, proizvod je prirodne i spontane, obamrle i nesređene evolucije ljudskog društva. Nikoga ne možemo da krivimo za različite političke, ekonomske i društvene sisteme koji su se događali tokom pet hiljada godina.
Razne civilizacije nastale u najudaljenijim područjima sveta: Kina, Indija, Srednji Istok, Mediteran, Srednja i Južna Amerika, očigledno da se, u manjoj ili većoj meri, nisu međusobno poznavale; bile su nezavisne, iako su u mnogim stvarima pokazale izvanredan stepen znanja.
Neke nas prosvetljuju, kao na primer, takozvana grčka civilizacija: njena umetnost, filozofija, književnost, njeno poznavanje istorije, fizike, matematike, astronomije, kao i znanja iz drugih oblasti.
Od velikog značaja su saznanja o Majama i drugim preinkaičkim civilizacijama, što dokazuje da ljudsko biće, iako odvojeno na desetine hiljada godina u vremenu i na desetine hiljada kilometara u prostoru, bilo je stvaralac i sposobno da učini izuzetna dela.

Međutim, u svim civilizacijama koje su nam prethodile, kao i u današnjoj, postojale su i postoje, na jedan ili drugi način, imperije, osvajački ratovi, oblici ropstva i feudalizma, bogati i siromašni, vladajuće privilegovane društvene klase i eksploatisane, marginalizovane i izopštene klase. Ne poznavati to bilo bi krajnje neznanje.
Složio bih se sa Marksovom idejom da, kada bi na Zemlji postojao društveni režim koji bi zaista bio racionalan, pravedan i jednak, čovek bi izašao iz praistorije.

Ako je razvoj ljudskog društva bio neizbežno haotičan, nesređen, nepredvidljiv i krajnje surov i nepravedan, onda borba za stvaranje nekog drugog različitog sveta, istinski racionalnog, dostojnog inteligencije naše vrste, u ovom trenuku njegove istorije koji nimalo ne liči na bilo koje prethodno razdoblje čovečanstva, predstavlja nešto što je bilo neizvodljivo i nepojmljivo u nekim drugim prilikama: jedan pokušaj da ljudska bića po prvi put planiraju vlastitu sudbinu.
Sanjati nemoguće stvari naziva se utopija; boriti se ne samo za dostižne ciljeve, već i za one neophodne za opstanak vrste, naziva se realizam.
Bilo bi pogrešno pretpostaviti da takav cilj jednostavno proizlazi iz jedne ideološke motivacije. Reč je o nečemu što prevazilazi plemenita i veoma opravdana osećanja pravde i velike želje da sva ljudska bića mogu da imaju dostojanstven i slobodan život; reč je o opstanku vrste.
Velika razlika između grčkog doba i sadašnjeg nije u intelektualnoj sposobnosti naše vrste; već je u eksponencijalnom napretku, i naizgled beskonačnom razvoju nauke i tehnologije u poslednjih 150 godina, što potpuno premašuje neznatnu i besmislenu političku sposobnost koja je pokazana u borbi protiv opasnosti koje nam prete da nestanemo kao vrsta.

Pre manje od 60 godina, kada je na Hirošimu pala prva nuklearna bomba, što odgovara 20 hiljada tona TNT-a, bilo je očigledno da je tehnologija stvorila instrument čiji bi razvoj mogao da okonča postojanje ljudskog života na planeti. Od tada se neprestano odvija razvoj novog, sto puta moćnijeg, raznovrsnijeg i preciznijeg oružja i sistema tog tipa. Danas ga ima na desetine hiljada, veoma malo je uništeno u skladu sa licemernim i ograničenim sporazumima.
Jedna manja grupa zemalja koja ima monopol na takvo oružje, prisvaja ekskluzivno pravo na njegovu proizvodnju i usavršavanje.
Protivrečnosti i interesi njenih članova trpe promene, a čovečanstvo raste pod krovom nuklearnog oružja koje preti njegovom opstanku.
Neko bi mogao da izjavi nešto slično onome što je uzviknuo onaj persijski imperator kada se sa ogromnom vojskom približio Spartancima, njih 300 koji su branili prolaz kod Termopila: "Naše nuklearne rakete pomračiće Sunce."
Životi milijardi ljudskih bića koja nastanjuju planetu zavise od onoga što misli, stvara i odlučuje jedan mali broj ljudi.
Najgore je to što ti koji poseduju tako neverovatnu moć, nemaju svoje psihijatre.
Ne smemo se predati. Imamo pravo da optužujemo, pritiskamo i zahtevamo promene i prestanak tako strašne i apsurdne situacije, koja nas sve pretvara u taoce. Nikada niko ne bi trebalo da ima slična ovlašćenja, inače niko u svetu neće moći više da priča o civilizaciji.

Uz ovo ide još jedan smrtonosan problem: pre skoro 40 godina neki su počeli da izražavaju zabrinutost zbog onoga što je nazvano životnom sredinom, polazeći od jedne varvarske civilizacije koja je uništavala životnu prirodnu sredinu.
Po prvi put je na tapetu ta veoma delikatna tema.
Veliki broj njih je smatralo da se radi o osobama koje paniče i preteruju, o neo-maltuzijanizmu u stilu prohujalih vekova.
Bile su to, u stvari, dobro informisane i pametne osobe koje su pokrenule akciju osvešćivanja javnog mnjenja po tom pitanju, ponekad zabrinute da je, možda, isuviše kasno da se preduzmu odgovarajuće mere. A oni koji su zbog svoje velike političke odgovornosti morali da pokažu više zabrinutosti, pokazali su samo neznanje i prezir.
Prošlo je već više od deset godina od Samita u Riu de Žaneiru, koji su sazvale Ujedinjene Nacije, i uprkos uobičajenom mnoštvu izlaganja, sporazuma i obećanja, jako malo je urađeno. Međutim, svest o smrtnoj opasnosti raste. Borba treba da raste i da nastavlja da raste. Nema drugog izbora.
Nedavno je u Havani održan susret o dezertifikaciji i promeni klime, takođe sazvan od strane Ujedinjenih Nacija. Bio je to značajan rad na informisanju, osvešćivanju i pozivanju na borbu.

U Riu de Žaneiru bio sam svedok zabrinutosti i straha predstavnika malih ostrva na Pacifiku i drugih zemalja kojima je pretila opasnost da delimično ili potpuno potonu zbog promene klime. To je tužno. Siromašni su uvek prvi koji trpe posledice ugrožavanja životne sredine. Nemaju automobile ni klima uređaje, verovatno čak ni nameštaj, ako uopšte imaju i kuću.
Njih najdirektnije pogađaju efekti velikog ispuštanja ugljen dioksida, koji prouzrokuju zagrevanje atmosfere, kao i pogubni efekat ultraljubičastih zraka koji se probijaju kroz oštećeni ozonski omotač. Kada se razbole, dobro je poznato da za njih i njihove porodice nema bolnica, lekara, niti bilo kakvog leka.
Treći problem je sledeći: prema najkonzervativnijim proračunima, svetskom stanovništvu je trebalo najmanje 50 000 godina da dostigne brojku od milijardu stanovnika. Ovo se desilo otprilike u 1800. godini, početkom XIX veka.
Dostiglo je dve milijarde 130 godina kasnije, 1930, u XX veku; tri milijarde u 1960, trideset godina kasnije; četiri milijarde 1974, četrnaest godina kasnije; pet milijardi 1987, trinaest godina kasnije; šest milijardi 1999, samo dvanaest godina kasnije. Danas ima 6 milijardi 374 miliona.

Zaista iznenađuje činjenica da se za samo 204 godine broj stanovnika u svetu povećao za 6,4 puta u odnosu na brojku od milijardu iz 1800. godine, više od 50.000 godina kasnije. To su prilično proizvoljni i konzervativni proračuni da bi se dobila polazna tačka koja bi kasnije trebalo da bude razmatrana. Može da bude i mnogo više godina, ograničavajući se samo na vreme u kojem je dostignut sadašnji broj.

Kojim tempom raste u ovom trenutku?
Godina 1999: broj stanovnika - 6 002 000 000; rast - 77 miliona.
Godina 2000: broj stanovnika - 6 079 000 000; rast - 75 miliona.
Godina 2001: broj stanovnika - 6 154 000 000; rast - 74 miliona.
Godina 2002: broj stanovnika - 6 228 000 000; rast - 72 miliona.
Godina 2003: broj stanovnika - 6 300 000 000; rast - 74 miliona.
Godina 2004: proračunat broj stanovnika - 6 374 000 000; rast - 74 miliona.
Koliko će iznositi broj stanovnika u svetu 2050. godine?
Prema najmanjim procenama 7 409 000 000,a prema najvećim 10 633 000 000.
Prema mišljenju mnogih stručnjaka, broj stanovnika će biti oko devet milijardi. Velika uzbuna prouzrokovana ovom demografskom eksplozijom, zajedno sa ubrzanom degradacijom osnovnih prirodnih uslova za opstanak vrste, izazvala je pravo zaprepašćenje u mnogim zemljama, s obzirom na to da će se pomenuti rast od 100% dogoditi u zemljama Trećeg sveta.

Imajući u vidu povećano uništavanje i smanjivanje resursa zemljišta i vode, opštu glad koja postoji u mnogim zemljama, ravnodušnost i rasipništvo potrošačkog društva, kao i obrazovne i zdravstvene probleme svetskog stanovništva, ukoliko se ne reše, onda možemo da zamislimo jednu ljudsku vrstu u kojoj njeni članovi proždiru jedne druge.
Bilo bi dobro pitati olimpijske šampione za ljudska prava u zapadnom svetu da li su ikad odvojili makar minut vremena da razmisle o ovoj stvarnosti, koja je u velikoj meri posledica ekonomskog i društvenog sistema.
Šta oni misle o sistemu koji umesto da obrazuje mase, što je osnovni preduslov za razvoj nauke, tehnike i kulture u potrazi za izvodljivim i nužnim rešenjima, troši bilion dolara godišnje na potrošačku propagandu koja otuđuje.
Sa onim što se potroši u samo jednoj godini za širenje tog neobičnog otrova, mogli bi se opismeniti i dovesti do završenog devetog razreda svi nepismeni i polupismeni sveta za manje od deset godina, a nijednom siromašnom detetu ne bi nedostajalo obrazovanje.

Bez obrazovanja i drugih socijalnih službi, delinkvencija i konzumiranje droge ne bi mogli nikad da se svedu na manju meru, pa ni da se skoro iskorene.
To tvrdimo mi odavde, sa Kube, zemlje koja je 45 godina pod blokadom, koja je više puta optuživana i osuđivana u Ženevi od strane Sjedinjenih Država i njenih odanih saveznika, zemlje koja je na samom putu da dostigne zdravstvene, obrazovne i kulturne službe sa takvim stepenom kvaliteta o kojem razvijeni i bogati Zapad može samo da sanja, a osim toga, sve je potpuno besplatno za sve građane bez ikakvog izuzetka.
Neoliberalna globalizacija nametnuta svetu, osmišljena radi veće pljačke prirodnih resursa planete, dovela je većinu zemalja Trećeg sveta, a posebno Latinske Amerike, posle kobnog "Vašingtonskog koncezusa", do očajne i neodržive situacije.

Prvi rezultat ove nesrećne politike bio je "izgubljena decenija" osamdesetih godina, kada je rast u regionu bio sveden na 1%; povećava se na 2,7% od 1990. do 1998, mnogo ispod lažnih iluzija i nužnih potreba, da bi ponovo pao na 1% od 1998. do 2004.
Spoljni dug koji je 1985, godina izdajničkog "koncenzusa", iznosio 300 milijardi dolara, danas dostiže više od 750 milijardi.
Privatizacije su otuđile na stotine milijardi dolara od nacionalnih dobara koja su stvarana dugi niz godina, a iščeznule su brzinom kojom se u ovim zemljama odliva kapital ka Sjedinjenim Državama i Evropi.
Nezaposlenost je dostigla rekordne cifre. Od 100 otvorenih novih radnih mesta, 82 pripadaju takozvanom "nelegalnom sektoru", koji sadrži dugu listu onih koji zarađuju za život na razne načine, bez ikakve socijalne i legalne zaštite.
Siromaštvo je alarmantno povećano, posebno krajnje siromaštvo - 12,8%, što čini 44% stanovništva. Zaustavljen je razvoj, a socijalne službe propadaju sve više. U pomenutim službama, koje prvenstveno uključuju obrazovanje i zdravlje stanovništva, kao što se i dalo očekivati, neoliberalna globalizacija napravila je pravu katastrofu.
Ako ovome dodamo stare i nove oblike pljačke kao što su nejednaka razmena, neprestani i obavezni odliv kapitala, krađa mozgova, protekcionizam, subvencije i dekreti Svetske trgovinske organizacije, onda nikog ne treba da čude krize i događaji u Južnoj Americi.
Latinska Amerika je bila svetski region u kojem se strože i zahtevnije primenjivala neoliberalna globalizacija. Sada se suočava sa izazovom ALCA (Zona slobodne trgovine na američkom kontinentu), koja će počistiti nacionalne industrijje i pretvoriti MERCOSUR (Zajedničko tržište Južne Amerike), kao i Andski pakt u prirepak američke privrede: finalni napad na ekonomski razvoj, jedinstvo i nezavisnost latinoameričkih naroda.

Međutim, ukoliko se taj pokušaj aneksije ostvari, takav ekonomski poredak bi i dalje bio neodrživ kako za narode Latinske Amerike tako i za sam narod Sjedinjenih Država, jer su im radna mesta ugrožena zbog ogromne i jeftine radne snage vrbovane među onima kojima je nemaština, haos u obrazovanju i opšta nezaposlenost onemogućila da dobiju odgovarajuće kvalifikacije. Jeftina i nekvalifikovana radna snaga je nešto što latinoameričke oligarhije mogu da ponude naveliko.
Prikaz svega ovoga o čemu sam govorio izražava duboku uverenost da se naša vrsta, a sa njom i svi naši narodi, nalaze u prelomnom istorijskom trenutku: ili će promeniti tok događaja ili neće moći da opstane.
Ne postoji druga planeta na koju možemo da se preselimo. Na Marsu nema atmosfere, vazduha i vode. Nema ni prevozne linije do tamo pomoću koje bi se masovno iselili. Ili spašavamo ovu koju imamo, ili će proteći još mnogo miliona godina dok se, možda, ne pojavi neka druga inteligentna vrsta koja bi opet započela avanturu koju smo mi doživeli.
Papa Jovan Pavle II jednom je objasnio da teorija evolucije nije nespojiva sa doktrinom stvaranja.
Treba da završim svoje izlaganje. Čeka nas dosta posla u 2004. godini.
Želim da čestitam našem narodu zbog svega što je uradio tokom svih ovih godina, zbog njegovog junaštva, rodoljublja, borbenog duha, odanosti i revolucionarnog žara.

Na ovu 45. godišnjicu posebno čestitam onima koji su umeli da ispune svoje slavne međunarodne misije, danas predstavljene u uzornom vladanju Petorice heroja zatočenika imperije, koji se sa zadivljujućim dostojanstvom suočavaju sa nepravednim, osvetoljubivim i surovim akcijama neprijatelja njihove otadžbine i naroda, i u liku 15 000 lekara koji, uz bezrezervne žrtve, rizike i opasnosti, ispunjavaju svoje međunarodne misije na bilo kom mestu u više od 64 zemlje - ljudski podvig koji nikada ne bi mogli da učine SAD i Evropa jer im nedostaje ljudski kapital da bi dokazali koja ljudska prava oni, u stvari, brane.
Niko neće moći da spreči solidarno ponašanje našeg naroda i hrabrost njegovih sinova niti pretnjama, niti agresijama na naše lekare, nastavnike, sportske trenere ili neke druge saradnike, jer su mnogi od njih spremni da časno preuzmu mesta onih koji su izgubili svoje živote kao žrtve terorističkih napada, podstaknutih i vođenih od strane ekstremističkih funkcionera vlade SAD.
Čestitam svima onima koji se bore, koji nikad ne posustaju pred teškoćama; onima koji veruju u ljudske sposobnosti za stvaranje, širenje i negovanje vrednosti i ideja; onima koji se klade u čovečanstvo; svima onima koji dele divno ubeđenje da je bolji svet moguć!

Borićemo se zajedno sa njima i pobedićemo!