GOVOR VRHOVNOG KOMANDANTA FIDELA KASTRA RUSA, PRVOG SEKRETARA CENTRALNOG KOMITETA KOMUNISTIČKE PARTIJE KUBE I PREDSEDNIKA DRŽAVNOG SAVETA I SAVETA MINISTARA, POVODOM ROĐENDANA ELIJANA GONZALESA I ČETVOROGODIŠNJICE POČETKA IDEJNE BITKE, ODRŽAN U OSNOVNOJ ŠKOLI "MARSELO SALADO", KARDENAS, 5. DECEMBAR 2003, "GODINA SLAVNIH KOMEMORACIJA U ČAST MARTIJA I MONKADE".

(Stenografske verzije - Državni savet)

Dragi učenici, nastavnici, rodbina i uvaženi gosti ovog dirljivog skupa:

Da bi neko mogao da drži govor mora da ima grlo u redu, zar ne? Ja sam ovih poslednjih dana morao da govorim ni sam ne znam koliko sati. Vi, deca iz osnovne škole, tražite da sada govorim. Da li znate šta radite i jeste li dobro o tome razmislili? A ako vam budem pričao dva sata? (Smeh).
Recite mi jednu stvar: O čemu želite da vam pričam? (Uzvici: o svemu!)
O svemu?. Ali ja nisam profesor opšte geografije. (Učenici traže da im priča o tome kako mu je bilo u školi).

A, dobro: iz škole nosim mnogo uspomena. Upravo sam pre nekoliko minuta o tome razmišljao: kada sam prvi put došao u ovu školu pre četiri godine, zapravo sutra će biti tačno četiri godine. Razmišljao sam i o tome da, kada sam ovde došao 6.decembra 1999.godine, pre četiri godine, oni učenici koji su tada bili u prvom razredu, sada su u petom. Da vidimo, neka podignu ruke oni učenici koji su sada u petom razredu.

(Dižu ruke). Onda se sećate toga, zar ne ? (Uzvici: da!)

Neka dignu ruke oni koji su sada u šestom razredu. (Dižu ruke).
Dobro, znači da su sadašnji učenici petog i šestog razreda tada bili prisutni. Učenici koji sada pohađaju prvi, drugi, treći i četvrti razred tada su imali 6, 7, 8 i 9 godina. Ovde su danas mnogi koji će se setiti tih dana.
I dalje su ovde skoro svi učitelji koji su tada radili u ovoj školi.
Prisustvuje ovde i oko 16 mladih koji u to vreme još nisu bili učitelji, već su pohađali gimnaziju.

Da li znate zašto se sada ovde nalaze ti mladi obučeni za nastavnike ?

Bili su to događaji koji su dali povoda za posetu ovoj
školi.
Pitali ste me kako se osećam; ja ovo poredim sa onim što sam osetio onoga dana i sa onim što su osećali nastavnici, radnici i svi oni koji su se tog popodneva okupili ovde. Možda tada nismo mogli ni da zamislimo ogroman istorijski značaj koji će imati ti događaji, stvari koje će se desiti kasnije, i o kojima bismo mogli da govorimo danima.
Ovde je uglavnom vladala tuga, bol i suze. A zašto? Zato što je učinjena velika nepravda:jedan dečak ove škole bio je odsutan. Njegov otac, baba i deda, kao i ostali članovi njegove porodice prolazili su kroz užasne patnje zbog činjenica koje su bile uzrok odsutnosti tog dečaka.
Škola nije bila kao što je danas: okrečena i uređena. Bila je to dobra škola po svojoj konstrukciji, ali su joj, kao i mnogim drugim školama, nedostajali farba i ostala potrebna uređenja.
Sada vam neću objašnjavati zašto ova škola nije bila tako lepa kao što je ova danas, kao i zbog čega mnoge druge škole nisu bile kao što je ova škola danas. To vam neću objašnjavati jer ćete vi to jednog dana saznati, vremenom ćete i sami otkriti koji su to bili razlozi što se našoj deci, kubanskoj deci, već godinama poklanjala velika pažnja koja nikada do sada nije bila poklanjana u ovom delu hemisfere ili u bilo kojem delu sveta.
Vi ste slušali o Revoluciji; neću vam objašnjavati šta je to revolucija, već ću vam jednostavno pričati o tome da, kada je pobedila ono što mi nazivamo revolucijom, i u teškoj borbi srušila svog protivnika, u zemlji je bilo stotine hiljada dece koja nisu imala škole; milion odraslih lica koja nisu znala da čitaju i pišu, milioni ostalih koji nisu imali završen ni šesti razred škole, dok je veći deo onih koji su mogli da pohađaju neku školu stizali samo do drugog, trećeg ili četvrtog razreda.
Samo je jedan na svakih deset završavao šesti razred ili, s teškom
mukom, i više od šestog.
Ogromna većina dece nije stizala ni do šestog ili sedmog razreda, zato što su to bila deca radnika, seljaka, deca siromašnih ljudi koja su morala da pomažu porodici kako bi zaradila za život i mogla da kupe hranu, odeću i obuću, iako su mnogi od njih išli bosi i u ritama, jer su, ponavljam, bili veoma siromašni.
Kada sam ja bio vaših godina, nikada nisam video škole kao što je ova niti školu ovakvog kvaliteta; nikada nisam video popodne kao što je ovo; nikada nisam video ovakvu radost; nikada nisam video na stotine dece da rade ovo što ste vi ovde uradili ovog popodneva; nikad nisam video tako prekrasan nastup; nikada nisam video toliko dece da igraju sa takvom gracioznošću; nikada nisam video profesorke kao što su one tri profesorke umetnosti koje su ovuda prošle, čak su postale poznate i slavne, a diplomirale su u našim školama umetnosti.
Onog dana kada je započela Revolucija, o kojoj sam vam govorio, nije postojalo ništa slično što bi se moglo nazvati tim imenom: Viši institut umetnosti.
Nismo mogli ni sanjati da će nekoliko godina kasnije tako obrazovani mladi ljudi, pripremljeni i sposobni biti ovde, možda sat vremena, sat i po, zabavljati sve: vas, profesore, radnike,novinare - siguran sam da su i oni uživali u ovome što se dešavalo - kao i grupu tako dragih porodica, grupu ljudi čije su porodice pretrpele velike nepravde: deca, roditelji, braća za koju su se neumorno borili svih ovih godina.

Kada sam pomenuo da je jedan učenik ove škole odsutan zbog jedne velike nepravde, vi, pošto ste tako pametni znate na koga mislim, ali to nije jedini slučaj: jedno nevino stvorenje, koje sada ima pet godina, nalazi se među vama ovog popodneva, bilo je žrtva jedne monstruozne nepravde koja jedva da može da se primeti.
Hiljade dece bile su žrtve velikih nepravdi; hiljade dece, majki i drugih ljudi umrli su u tim vodama kao posledica jednog zakona koga mi nazivamo zločinačkim zakonom, stvorenog da proganja Revoluciju, da ruši Revoluciju ne mareći za plač, zavijene u crno, tugu koju je ovaj brutalni zakon posejao u nedrima našeg dragog i herojskog naroda.
Nije to ni jedino varvarsko delo koje se čini protiv našeg naroda; to je jedan od mnogih varvarskih dela koja su počinili tokom skoro pola veka i koja i dalje čine.
Baš su danas stigli neki telegrami odatle, odnose se na 10 državljana naše zemlje koji su se udavili, uključujući, kako je potvrđeno, i jednu ženu i dete, kao posledica tog zločinačkog zakona i politike najmoćnije sile koja je ikad u svetu postojala i koja 45 godina pokušava, i ne uspeva, da smrvi ovu Revoluciju.
Kažem herojski kada govorim o našem narodu jer se nikada u istoriji nije vodila tako neravnopravna borba, niti je ikad jedna ovako mala zemlja izvojevala tako veliku pobedu u borbi protiv agresija jedne veoma moćne sile.
Ovde sam govorio o jednoj devojčici - neću je pomenuti - koja je danas došla zajedno sa porodicama žrtava takođe monstruoznih akcija.
Rekli su mi: " Vidite li onu devojčicu? To je ta i ta, ima pet godina."
Ovde su i kćerka i majka. Začudili biste se kada bih vam rekao da ta devojčica nije uspela da upozna svog oca, da je njenoj majci zabranjeno da posećuje supruga koji je tamo, u toj moćnoj imperiji, zato što je ispunjavao svoju svetu dužnost da upozori na planove koje su skovale terorističke mafije protiv našeg naroda.

Organizovane, dirigovane i plaćene iz Sjedinjenih Američkih Država postavljale su bombe u hotelima; one bombe koje su bacile na turističke centre gde radi na hiljade stanovnika Kardenasa i Matanzasa, da bi uništile privredu zemlje; to su iste one bande koje su jednom oborile kubanski avion u punom letu sa 73 putnika; iste one bande zločinaca koje je ta sila regrutovala, obučila i naoružala da bi ubijali muškarce, žene i decu našeg naroda, na isti način kao što su plaćeničke snage, uz podršku ratnih brodova, aviona i savremenog oružja vlade Sjedinjenih Država, napale našu zemlju iz Hirona, ili Zaliva svinja, teritorija koja pripada ovoj provinciji Matanzas.
Dakle, zato što su pokušali da pribave informacije koje bi pomogle da se otkriju i spreče krvavi teroristički planovi, pet istinskih heroja, čije će vladanje biti večni uzor našim mladima, nalaze se zatočeni u zatvorima sa visokim stepenom obezbeđenja u različitim državama, izolovani jedni od drugih, jer im ne dozvoljavaju čak ni da budu zajedno, osuđeni, jedan na 15 godina, drugi na 19, dvojica na doživotnu robiju, a jedan od njih na dve doživotne. Kada bi neko od njih mogao da živi još 100 godina, odslužio bi svih 100 godina u zatvoru; kada bi živeo 200 godina, doživeo bi ih u zatvoru; kada bi živeo 1000 godina, i dalje bi se nalazio u zatvoru.
Vi shvatate koliko nas boli takva nepravda, a pomenuo sam samo minimum neopravdanih i monstruoznih nepravdi.
Ipak, iako nas boli, ovo nas ne obeshrabruje jer 45 godina dostojanstveno, časno, hrabro, ustrajno i nepokolobljivo odolevamo u borbi protiv vlade te supersile, koja je samo ubirala poraze sa Kubom.
Slučajno je baš danas stigao telegram sa vestima o mafiji visokih funkcionera, beskrupuloznih i bezočnih lažova. Okupili su se u Beloj kući - tako je zovu - mesto gde se skupljaju oni koji vladaju imperijom, u vidu komisije osnovane ni manje ni više nego da osmisle i primene način na koji bi likvidirali Revoluciju posle 45 godina uzaludnih pokušaja i neuspeha.
Oni koji se više razumeju u politička pitanja mogu, u stvari, da se smeju zamišljajući scenu te okupljene klike, kao i telegrafske agencije koje govore o magičnim formulama koje će primeniti u praksi za likvidaciju Revolucije. Smatram da čak i najmlađi ovde prisutni mogu da shvate šta to znači.
Uveravam vas da oni pripremaju tako gnusne planove samo iz jednog veoma prostog razloga - oni ne žele pravdu, preziru pravdu, preziru nezavisnost naroda, preziru slobodu, preziru siromašne, žele da ponovo donesu ono što su već imali ovde, a šta je bilo ovde, već sam vam o tome na početku govorio.
Ako posetite tu zemlju, videćete da ona ima na desetine hiljada ljudi koji žive ispod mostova, pokrivajući se novinama. Ako posetite tu zemlju, iako je najmoćnija i najbogatija zemlja u svetu, otkrićete da više od 40 miliona ljudi nema zdravstvenu zaštitu, otkrićete milione nepismenih iz siromašnih kvartova gde nema dovoljno odgovorajućih obrazovnih centara, gde žive diskriminisani ljudi zbog svoje boje kože ili zbog imigrantskog statusa, otkrićete one koji nemilosrdno eksploatišu, gde ne postoji duh bratstva i solidarnosti. Nikada tamo nećete moći da vidite školu kao što je ova, u kojoj sva deca imaju istu mogućnost za školovanje, bez obzira na to da li su im roditelji siromašni, da li imaju neki invaliditet, mentalne ili fizičke smetnje. Nemaju niti će ikad imati školu kao što je ova, sa jednim nastavnikom na 20 ili manje od 20 učenika.
Deca iz dobrih škola su deca bogatih, ona idu u najbolje, u najluksuznije, plaćaju hiljade i hiljade dolara godišnje. Oni nemaju škole gde je obrazovanje besplatno za svu decu bez izuzetka; isto tako nemaju besplatnu zdravstvenu zaštitu i nemaju bolnice i zdravstvene usluge za svu decu bez izuzetka. Dobre bolnice su jedino za one veoma bogate koji mogu da plate koliko god treba da bi njihova deca ili porodice mogle da dobiju zdravstvene usluge.
Vi znate da nema ničeg gnusnijeg od razlika, od diskriminacije. U čemu se ovo ogleda? Daću vam jedan podatak. U toj zemlji, u bilo kom siromašnom području meksičkih, haićanskih imigranata ili iz drugih zemalja Latinske Amerike, od 1000 novorođene dece umiru 20, 25, 30, pa i više, pre nego što napune godinu dana. Deca bogatih imaju tri, četiri ili pet puta manje šanse da umru nego siromašna deca.

U toj tako bogatoj zemlji, koja troši na stotine milijardi dolara godišnje na oružje za uništavanje i ubijanje, umire više dece do svoje prve godine života nego na Kubi.
Ne postoji zemlja u Latinskoj Americi sa besplatnim školovanjem za svu decu. Ne postoji zemlja u Latinskoj Americi sa zdravstvenom zaštitom za svu decu podjednako. Na Kubi je izvršena revolucija koja je donela pravdu, uspostavila jednakost i dostojanstvo za sve građane bez izuzetka. To je zemlja gde ne možete da vidite dete školskog uzrasta kako luta ulicama tražeći milostinju.
Ovo je zemlja gde 100% dece vaših godina pohađa osnovnu školu i završava šesti razred. Ovo je zemlja, jedina na hemisferi, uključujući i SAD, gde 100% dece upisuje sedmi razred; zemlja u kojoj 99,5% adolescenata završava deveti razred. Ovo je zemlja u kojoj praktično 100% dece mlađe od pet godina dobija pogodnosti jednog obrazovnog plana preko programa Vaspitavaj svoje dete. Ovo je zemlja, jedina na hemisferi, koja, od kada se dete rodi, ono ima mogućnost da raste zdravo, da ima litar mleka dnevno, odgovarajuću ishranu, a što se tiče školovanja, da prođe od predškolskog do doktora nauka, a da ne potroši ni jedan jedini cent.
Vidim ove najmlađe iz prvog razreda i želim da ih nešto pitam. Koliko plaćate da učite u ovoj školi? (Kažu da ne plaćaju ništa). Ima li neko da plaća jedan jedini cent, da im se nešto naplaćuje? (Kažu mu da nema).
To je zemlja koju monstruozna imperija hoće da uništi, da je izbriše sa mape, jer ova zemlja, ovaj narod, vi, postali ste primer za ostale zemlje Latinske Amerike, koje žive u sve većoj nemaštini, sa sve više problema i manje sredstava za obrazovanje i zdravstvo; a oni koji ne žele da se promeni život svih bratskih zemalja Latinske Amerike i Kariba, niti žele da vlade tih zemalja kažu "ne" pred zahtevima imperije, ne žele ni da Kuba postoji kao svetionik, kao zvezda vodilja.
Potpuno je sigurno da će se ostale zemlje promeniti, već su neke počele da ostvaruju duboke promene, i zbog toga, sadašnje gazde sveta ne žele da se ispuni onaj Martijev san, ona odluka, kada je izjavio da je spreman da umre bez otadžbine - koju nije imao pošto je bila okupirana od strane moćne španske kolonijalne vojske - ali bez gazde, a da na grobu ima buket cveća i zastavu. Danas mi, Kubanci, imamo otadžbinu; ako treba da umremo braneći je, umrli bismo sa otadžbinom i bez gazde (Aplauzi i uzvici).
Grupica idiota koja se sastala juče u Beloj kući umreće ogorčena, umreće isfrustrirana, umreće čak i od čuđenja kada vidi da je ova zemlja izdržala 45 godina blokade, a trudi se i obećava da će preduzeti skup magičnih mera za rušenje Kubanske revolucije; odnosno, da će srušiti delo koje je Revolucija ostvarila u ovih 45 godina, srušiti slobodu, ovu radost koju smo danas videli, ovu budućnost, ovu rastuću i čudesnu kulturu za svu decu Kube, koju danas uživaju i uživaće sve više sa potpuno jednakim mogućnostima za razvoj njihove inteligencije, talenta i vokacije, onoliko daleko koliko je moguće dostići.
Ova borba za nezavisnost i budućnost našeg naroda prolazila je kroz duge etape tokom skoro jednog veka, otkako je počeo prvi rat 1868. godine pa do poslednje bitke u kojoj je dostigla punu nezavisnost, prvog januara 1959.
Dostigla je najveću slobodu kakvu nijedan narod u svetu nije, jer nijedan narod u svetu nije mogao da kaže "ne" tokom 45 godina; nijedan narod u svetu nije bio sposoban da prkosi toj gigantskoj moći i da im kaže "ne" tokom 45 godina, da im danas kaže "ne" još snažnije i sigurnije nego prvog dana, i da bude spreman da joj kaže "ne" još 100 godina ako je potrebno. Ipak, nije neophodno toliko vremena jer oni koji vode tog nezajažljivog i neodrživog monstruma, nailaze na povećano suprotstavljanje naroda, pa čak, a to je veoma važno, i sopstvenog američkog naroda, čiji su preci proklamovali da je svim ljudskim bićima "Tvorac" dao sveta prava.

Kada govorimo o agresorskom imperijalizmu, imperijalističkoj veleseli, monstrumu, ne mislimo niti bi ikad pomislili na američki narod. Taj narod čine desetine miliona, stotine miliona, već skoro 300 miliona ljudi koji su kao i vi: deca, nastavnici, majke ili očevi, ljudi plemenitih osećanja, niko ne može da ih krivi zbog sistema u kojem žive. Taj sistem je rezultat istorije, proizvod istorijske evolucije, ljudskog društva koji je tokom hiljada godina nepravde proizišao i izobličavao se do sve neizdržljivijeg sadašnjeg globalizovanog imperijalnog sistema koji se danas nameće svetu.
Pitaćete, a zašto u drugim zemljama sa ove hemisfere postoji toliko dece bez škola i na desetine miliona siromašne dece? Zašto godišnje umire desetine dece na svakih 1000 živorođenih? Zašto ima toliko gladi? Zašto ima toliko bede? Zašto ima tolike diskriminacije? Zašto ima toliko socijalnih problema? Zašto ima toliko bosonoge dece? Zašto svakog dana u prestonicama vidimo armije dece koje čiste šoferšajbne, cipele, traže milostinju, deca koja bi već trebalo da pohađaju školu, da su u petom, šestom, sedmom, osmom razredu? Jednostavno zbog tog eksploatatorskog sistema, pljačke naroda, da bi jedna neznatna manjina uživala ogromne privilegije.
Zapitaćete se, hoće li to večno trajati? Kažem vam da ne, da je životni vek ovog sistema dominacije sve kraći, da narodi postaju svesniji tih nepravdi, da se narodi sve više bune protiv njih i ruše vlade, vrlo često i bez ispaljenog metka.
U Boliviji, našoj bratskoj zemlji - dosta puta ste čuli da se pominje jer se tamo borio Če Gevara upravo za pravdu, borio se da promeni svirepi život naroda Latinske Amerike - vlada je pala bez i jednog ispaljenog metka. Toliko su vlade slabe i nalaze se u tako kritičnim situacijama, da bi se mogle oduvati.
Ti nepravedni uslovi izazvali su u Argentini uzastopni pad dveju vlada.
Kao posledica te nepravde, u jednoj drugoj velikoj zemlji, jedan radnički lider - strugar, koji je ranije tri puta pretendovao na mesto predsednika, postigao je veliku pobedu kada mu je ogromna većina naroda dala svoj glas. Imamo primer bratske zemlje Venecuele u kojoj je u toku jedan veoma duboki revolucionarni proces.

U skoro svim zemljama Latinske Amerike situacija je nestabilna tako što se primenjuju gangsterske metode onih koji rade u Beloj kući. Smišljajući zločine protiv Kube; nervozni su, pokazuju strah, padaju u očaj pred stvarnošću više od 500 miliona stanovnika koji se u ovoj hemisferi sve više bune protiv nepodnošljivih uslova života u kojima žive.
Mogu da vas uverim da taj sistem sve veće pljačke neće moći još dugo da traje.
A šta smišlja teroristička imperijalistička mafija? Da požuri, smisli, avanturistički potraži kako da zbriše primer Kube, svetionika dostojanstva, nepokolebljive odlučnosti, neugasive svetlosti herojskog otpora.
Danas naša zemlja raspolaže najboljim obrazovnim sistemom od svih zemalja, sa najvećim pokazateljem broja nastavnika po stanovniku i najmanjim brojem učenika po učionici. Ne postoji više nijedna osnovna škola sa više od 30 učenika po učitelju i po učionici; nacionalni prosek ne dostiže 20 učenika, a u samoj prestonici, gde je pre dve godine bilo 37, danas je 18 učenika. Sve to uprkos specijalnom periodu i blokadi.
Danas u srednjim školama, gde se sprovodi izuzetan i nov obrazovni proces, imamo jednog profesora na 15 učenika. Prema ranijem sistemu jedan profesor je predavao grupi od 40 ili 50 učenika samo jedan predmet, a posle učenicima nekoliko sličnih grupa; na kraju bi to bilo ukupno 200 ili 300 učenika.
Nije znao imena učenika jer je bilo nemoguće, nije imao bliske veze sa njihovim roditeljima, što je od velikog značaja u našoj zemlji za obrazovanje naše dece.
Primenjuju se nove metode korišćenjem najsavremenije tehnike zahvaljujući kojima se povećava znanje koje učenik stiče svake godine.
Danas naša deca već počinju da uče računarsku tehniku u predškolskom uzrastu. Mislim da će danas naši osnovci, pohađajući dve smene i zauzimajući vrhunsko mesto u poznavanju jezika i matematike, utrostručiti svoja znanja. Danas će srednjoškolci, koji ranije nisu imali duple smene, učetvorostručiti svoja znanja.
Ako vam nešto ispričam, nećete mi poverovati. Vrlo često, u ranim popodnevnim satima, kada mi to vreme dozvoli, gledam predavanja na televiziji i podsećam se onoga o čemu su mene učili kada sam bio u drugom, trećem, četvrtom, petom, šestom, sedmom razredu iz jezika, matematike, geografije, istorije, itd, i začudim se koliko se stvari može naučiti za pola sata.
Upravo juče, negde oko dva popodne, slušao sam predavanja iz geografije na televiziji i mogu da vas uverim da sam za manje od pola sata naučio neke stvari o planeti Zemlji: kako je izgledala pre 350 miliona godina, kako je izgledala pre 300, pre 250 i tako redom. Prvo se pojavljuje neka masa, kao kad neko prospe mastilo na list papira i pojavi se jedna kompaktna mrlja. Cela Zemlja izgledala je kao ta mrlja pre 350 miliona godina. Posle toga se objašnjava i prikazuju se slike o tome kako je Zemlja izgledala u narednim etapama, kako se ta masa odvajala i kako nastaje sadašnja konfiguracija planete, čitava mapa sa svim kontinentima koju vi danas možete da posmatrate.
Onda objašnjavaju šta je to zemljina kora koja okružuje čitavu zemlju ispod površine mora i na kopnu, kakva je bila, kako se formirao reljef svakog kontinenta, kako su nastali planinski lanci, kako se tehničkim metodama danas prikazuje dno mora, doline, planinski lanci, kako se pokreće kora na bazi onoga što nazivamo magma, koja zauzima najveću zapreminu planete, ili kako su nastali Himalaji tim pokretanjima, kako nastaju vulkani, koji faktori određuju zemljotrese. Tada sam mogao da vidim desetine slika u boji, sa svim detaljima i jasnim objašnjenjima. Koliko bih voleo da sam sada u sedmom, osmom i devetom razredu!

Još jednom sam se iznenadio, još jednom sam doživeo sreću kada sam uvideo perspektive metode koju primenjujemo u obrazovanju skoro pola miliona učenika nižih razreda srednjih škola. I dalje aktivno radimo na tome da se postepeno u celoj zemlji obezbedi jača užina u podne. Nadamo se da će taj cilj biti postignut na početku sledeće školske godine, u septembru 2004. godine, to jest, za osam ili devet meseci. To bi bila užina koja će sadržati 41% belančevina potrebnih za dete tog uzrasta, i to besplatna.
Šta može da pomisli jedna časna osoba, ozbiljna osoba, pristojna, kada pročita telegram o tim banditima koji raspravljaju i smišljaju formule za gušenje Kube, za jačanje blokade, za sprečavanje svega ovog, da onemoguće da deca imaju sve više knjiga, sve više nastavnih sredstava, sve veću i bolju ishranu?
Možda su potpuno zanemarili da sam dva dana pre tog grotesknog i ciničnog sastanka izvikanog Komiteta imao konstruktivan razgovor sa više od 600 studenata i profesora sa 239 univerziteta SAD-a.
Mogu da vas uverim da ti mladi učesnici u programu pod nazivom Semestar na moru, koji se održava dva puta godišnje, impresioniraju svojim ljudskim kvalitetom i pristojnošću. Ovo je nesumnjivo mladost koja će izaći sa univerziteta sa više znanja o svetu i više političke kulture. Poslednjih godina sastao sam se i razmenio mišljenja sa više od 4000 mladih.
U ovim godinama Revolucije, među predsednicima SAD-a , bio je jedan koji se hvalio time što je pročitao samo jednu knjigu u svom životu, a verovatno je bio i još neki koji je pročitao samo dve ili tri. Ono što je najčudnije u ovakvim situacijama je to što osobe koje imaju moć da razruše svet za nekoliko sati - pazite dobro - moć u stanju da razruši sve zemlje sveta za nekoliko sati, imaju nižu političku kulturu - ne govorim o osećanjima - od osnovaca ove škole "Marselo Salado" (Aplauzi).
Ne preterujem, ne uključujem ovde nastavnike, jer naši nastavnici u toj oblasti su pravi mudraci pored mnogih od tih koji imaju takvu monstruoznu moć, ali im
u potpunosti nedostaju moralni principi. Za njih apsolutno ne postoji razlika između istine i laži.
Ovakva je stvarnost ovog sveta: jedan globalizovani i neodrživi sistem pljačke i eksploatacije svih naroda Trećeg sveta kojim upravljaju varvarske i beskrupulozne norme. Zato kažem, prisećajući se susreta sa mladim američkim studentima, da dželati koji bi pokušali da izvrše genocid nad Kubom, ne samo da bi morali da se suoče sa hrabrošću ovog naroda, sa odlučnošču da pobede ili umru, da nastave spremniji, odlučniji i iskusniji nego ikad borbu za odbranu otadžbine i Revolucije, već bi morali da se suoče i sa samim američkim narodom prema kojem osećamo sve veću naklonost.
Vredi podsetiti se velike bitke koja je započela onog 5. decembra, jer ja sam u školu došao 6, a prethodnog dana je započela borba hiljade mladih iz naučnih brigada koji su se, nakon završenog sastanka, uputili ka Odseku za interese SAD-a i iz jednog džipa izgovorili prve optužbe.
Ne možemo da zaboravimo koliko meseci je trajala ta bitka i kako je na kraju 80% američkog naroda postalo svesno te velike nepravde i podržalo povratak tog malog dečaka, čije odsustvo je svima nama i čitavom narodu Kube izazvalo toliko bola i toliko borbene odlučnosti.

Započeli smo tešku bitku usred laži i kleveta protiv našeg naroda.
Međutim, bili smo odlučni da je dobijemo i bez svake sumnje smo je dobili.
Naš narod bi dobio ovu bitku bez nasilja, na osnovu istine, argumenata, prava, koristeći mogućnost da se prenese svetu istina; i ne samo da nam je najveći deo javnog mnjenja SAD-a dalo za pravo, već i javno mnjenje celog sveta.
Započela je bitka i bilo je očigledno da nismo mogli da se zaustavimo u trenutku kada bi se ispravila ta nepravda, jer ono što je bilo važno, što je bilo suštinsko, bili su svi uzroci koji su naneli toliko štete našem narodu, gubitak tolikih života muškaraca, žena, mladih, dece i staraca: zloupotrebe, zločini, pretnje, blokade, plaćenički napadi, sabotaže, rat najbogatije i najmoćnije sile u svetu protiv jednog malog ostrva koje se nalazi na udaljenosti od 90 milja.
Nisu mogli da spreče razvoj Revolucije niti da spreče ljudsko delo bez premca u istoriji. Ovo je dostojanstvena zemlja koja je započela borbu sa uzvišenim principima kojima je bila verna od početka prve bitke protiv tiranije.
Ovo je zemlja koja tokom 25 meseci rata nikada nije ponizila nijednog zarobljenika koji preda oružje, nikada ga nije tukla, nikada se nije ophodila sa nepoštovanjem, nikada nije odbila da pruži pomoć ranjenom, čak su u težim slučajevima oni imali prioritet.
Davali smo im lekove, uprkos tome što smo bili blokirani na Siera Maestri.
Ne treba zaboraviti na moral i principe. Naši principi su do danas ostali isti.
Kada na televiziji gledate vesti iz Evrope, svaki put kada prikazuju neki štrajk ili socijalni sukob, vi primećujete samo ljude sa skafanderima koji bacaju suzavce, jake mlazeve vode, ogromne konje koji nasrću na ljude i batinjanje građana koji protestuju protiv starih i novih zloupotreba. Naša zemlja može sebi da dozvoli da ih nazove pravim imenom - banditima koji su počinili bezbroj zločina protiv Kube, a evropske vlade licemerima zato što su saučesnice SAD-a u njenim agresijama protiv Kube i što su zapretile da će ukinuti "humanitarnu pomoć" koja nije ni postojala, već je samo bila jedna bestidna laž koja je, osim toga, imala karakter milostinje.
Kupovali su od nas u vrednosti od 500 miliona dolara, a mi smo od njih kupovali u vrednosti od 1.500. Ako okvirno izračunamo dobit postignutu kroz nesrazmernu razmenu sa nama, imali su od Kube ne manje od 400 miliona dolara zarade. Godinama se diskutovalo o takozvanoj "humanitarnoj pomoći", a predstavnici koji su pregovarali o takvoj pomoći, odsedali su u najboljim hotelima, putovali u najboljim avio-linijama, i u to se ulagalo veći deo novca, a osim toga, odlučivali su šta je trebalo da se uradi sa tom pomoći i kako da se postupi.
Priznajem vam da smo uglavnom takozvanu "humanitarnu pomoć" - preko koje oni pokušavaju da operu svoju prljavu savest kroz vekove, kada su pljačkali svet i nastavljaju da ga pljačkaju - prihvatali zbog našeg dobrog vaspitanja i iz kurtoazije, jer nama nije bila potrebna takva pomoć, tako bedna suma, da bismo uradili sve ono što smo ipak uradili.
Podvig, ostvaren za ove četiri godine idejne bitke, postigli smo isključivo našim sredstvima. To iznosi jedva 1% od godišnjih troškova u devizama, i nastala je duboka revolucija u mnogim životnim aspektima koji će biti od velikog značaja.
Šta je to što ne žele banditi ili razbojnici koji smišljaju politiku protiv Kube, neki od njih sa ponižavajućom istorijom nemorala, saučesništva sa terorističkom mafijom iz Majamija? Jednostavno ne žele ili su preplašeni - ne može se drugačije objasniti - zbog sve većeg ugleda Kube. Nemaju za šta da je napadnu. Potrebno im je da to opravdaju zasnivajući se na lažima i niskim klevetama.
Čak su došli dotle da nas optuže da proizvodimo biološko oružje, zemlju čiji su istraživački centri u potpunosti posvećeni proizvodnji lekova kojima se spašavaju životi i vakcina koje štite od bolesti ili smrti bezbroj ljudi u svetu. Posvećeni su razvijanju novih sredstava i tehnike za borbu protiv ozbiljnih zdravstvenih problema od kojih danas boluje čovečanstvo.

To je zemlja koja ima najmanji broj obolelih od side i koja traži rešenja za prevenciju ili lečenje malignih tumora.

To je zemlja koja napreduje u mnogim pravcima, koja i pored toga što ima zdravstvene službe koje premašuju službe bilo koje druge zemlje, ona tu službu menja, transformiše i usavršava, a one će neizbežno zauzeti mesto, ne samo ispred SAD-a i svake industrijalizovane zemlje, već ćemo iz tih poređenja izvući prednosti.

Neće moći da nas dostignu. Ne mogu to da podnesu; taština, ponos, prepotentnost ih sprečava da to urade. Ipak, moraće to da podnesu!

To vam obećavam u ime naroda Kube! (Aplauzi).
Ah, ulažu velike nade u to da će se sve rešiti uskoro - tako stoji u telegramima, među mnogim drugim ciničnim izjavama. Ah, da, jer računaju koliko sekundi mi je preostalo od života, a da se glupaci ne sete da se radi o jednom revolucionarnom rukovodiocu koji je imao privilegiju da proživi godine koje je proživeo, uprkos bezbrojnim planovima za atentat skovanih protiv njega u Sjedinjenim Državama.
Osim toga, na njihovu nesreću, izgleda da je nasledio gene dugovečnosti (Aplauzi). Što se tiče pitanja života ili smrti, time nisam opterećen niti sam ikada bio. Nije reč o hrabrosti, daleko od toga; jer znam vrlo dobro o čemu se radi.
Nisam napisao svoju autobiografiju, ali ono što čuvam u sećanju moglo bi da napuni skoro jednu zgradu kao što je ova za kompakt diskove (Smeh).
A zašto kažem da sam smiren i sve smireniji? - zapitaće se neki. Jednostavno zato što ova Revolucija ne zavisi od pojedinca, ni od dva, ni od tri.
Međutim, u Beloj kući govore kao da znaju dan kada ću umreti.
U ubijanju znamo da su eksperti. Da li da se malo bolje čuvam da im ne bih olakšao zadatak? Niko ne zna koliko su ljudi već ubili. Jednog dana će se saznati, kada određena dokumenta budu skupljena ili kada ih neko obelodani. Ipak, bolje je ne gubiti vreme na to. Uvek je tako bilo.
Jedan od učesnika istorijskog sastanka izjavio je: "Vidimo da je režim sve krhkiji. Isključivo zavisi samo od ugleda jedne osobe. Ta osoba je svakim danom sve starija i zdravlje joj nije baš dobro."

To je baš zabavno. Otkriti u ovom času da svakim minutom koji prođe neka osoba ima sve više godina, zaista zaslužuje Nobelovu nagradu.
Kakva ogromna čast, kakvo ogromno odlikovanje! Mnogo je značajnije nego Kip slobode, onaj koji se nalazi na ulazu u Njujork, ogromni spomenik.
Plašim se da će nastaviti da raste do te mere da će se sudariti sa Mesecom, ta čast da se pripiše jednoj individui da predstavlja uzrok njihovih frustracija, propasti, poraza, neobične činjenice da bi supermoćna imperija propala pred navodnim kvalitetima jedne individue, pripisujući joj ono što je plod nepokorenog duha i izuzetnog heroizma njegovog naroda.
Prepotentnost ih zaslepljuje, a bes ih sprečava da vide i da čuju kakva je danas bivša polukolonija, gde je 90% ljudi bilo nepismeno ili polupismeno.
Tokom više od pola veka taj narod su učili da nezavisnost, za koju su se toliko borili, nije bilo delo Sespedesa, Agramontea, Martija, Gomesa, Masea i desetine hiljada izuzetnih boraca, da nije bila plod patriotizma jednog naroda koji, kada je imao nešto više od milion stanovnika - jedan deo su činili Španci, a drugi vlasnici velikih plantaža, kubanskog porekla, pro-španski i pro-aneksionistički orijentisani - i u sredini u kojoj je vladalo robovlasničko društvo, ipak su bili sposobni da se 30 godina bore protiv neprijateljskih snaga koje su dostizale broj od čak 300.000 vojnika.

Iskreno smatram da nijedan narod nije načinio sličan podvig.
Kada je dekadentna španska sila bila već poražena, vlada SAD-a, sa najvećim oportunizmom u svetu i pod izgovorom humanitarnog dela, interveniše sa svojim snagama u ovoj zemlji, okupira je u trajanju od četiri godine, prisvaja sva bogatstva, a nas pretvara u neokoloniju, prema odredbama sramnog Amandmana nametnutog našem Ustavu, a kojim im se dodeljivalo pravo na intervenciju, pa čak i na stalnu okupaciju jednog dela naše teritorije, kao i da je drže okupiranu po svojoj volji na neodređeno vreme, kao što to još uvek čine sa bazom u Gvantanamu, danas pretvorenu u svetsku tamnicu u kojoj se krše zakoni i ono što oni nazivaju ljudskim pravima. Mi patimo kad god se u svetu govori o ovoj užasnoj tamnici kojoj mogu da zavide nacistički koncentracioni logori.
Kao posledica te intervencije, još uvek nasilno drže tu bazu.
Poseduju na vlastitoj teritoriji milione kilometara kvadratnih. Nisu tamo napravili zatvor, već ovde, da bi ponizili Kubu.
Ima mnogo zemalja koje protestuju što se njihovi državljani nalaze tamo bez suđenja i bilo kakve garancije, kršeći osnovne međunarodne norme.
Kao što sam objasnio, dok se to događa naših pet drugova, koji su pratili terorističke aktivnosti protiv Kube i izložili se velikom riziku da bi informisali i upozorili našu zemlju na te kriminalce, stvorene i vođene iz Sjedinjenih Država, podvrgnuti su veoma teškom i neljudskom tretmanu u zatvorima sa jakim obezbeđenjem, u ponižavajućim uslovima, zloupotrebama, krajnje nezakonitim, koje ne služe ničemu drugom nego da povećaju divljenje i ponos našeg naroda prema njihovoj nepokolebljivosti i pridržavanju revolucionarnih principa i dostojanstva.
Trebalo bi da dobro pogledaju te mlade i da shvate da će ovde sresti milione sličnih njima. Na ovo ostrvo mogu da pljušte nuklearne bombe, a da se nikada ne preda. Ovo je zemlja herojske istorije, zemlja u kojoj su stotine hiljada građana ispunili međunarodne misije, a danas poseduju dovoljno vojnih saznanja da bilo kog osvajača pošalju u pakao.
Poveli smo borbu sa nešto malo pušaka, samo sedam, protiv Batistine vojske i oružanih snaga, koje su brojale 85.000 ljudi. Dobro je poznata istorija, dostojanstvo, patriotizam, sposobnost našeg naroda da misli, razmišlja, analizira i da se prilagođava svakoj vrsti rata. Čak smo doživeli da budemo izloženi opasnosti od stotinu nuklearnih projektila 1962. godine.
Međutim, nismo primetili da neki građanin zbog toga nije mogao da spava ili da je bio uznemiren.
Ova zemlja ima milione boraca i oružja koje ume veoma dobro da koristi, u slučaju da je napadnuta. Bilo bi dobro da se razumni stratezi politike pretnji, blokade, pritisaka i agresije na Kubu na kratko sastanu i razmisle kako bi izgledale stvari u ovoj zemlji, kao i to da nije lako napasti je iz više razloga: znaju da bi cena bila previsoka, znaju da američki narod to nikad ne bi opravdao jer, i pored svih laži i izgovora koje mogu izmisliti da bi ga zavarali, on se sve više suprotstavlja bezakonju, samovolji i osvajačkim ratovima.
Znaju da američki narod sve bolje razume gluposti i laži te vlade.
Ali upozoravam ih da dobro postupam sa njima. Količina raspoloživih dokaza o njima bili bi dovoljni da ih zauvek žigošem pred istorijom. Još uvek mrtvac može da učini mnogo toga pre nego što umre!
Međutim rekli su još jednu bezočnu glupost. Okupila se grupica i neki kreten je javno izneo da, ne samo da čine sve što je potrebno kako bi što je pre moguće pala Revolucija; da se ne radi jedino o tome, već da po svaku cenu onemoguće da bilo koji drugi revolucionarni rukovodilac upravlja zemljom, da će se o tome oni pobrinuti, što jasno ukazuje na vojnu akciju.
Izgleda da žele da nam dovedu mafijaše iz Majamija, ko zna koje đavole, koje bandite, koje izrode, kao da bi tako mogli da pokore ovaj narod. Ili to ne znaju, ili puše marihuanu - ne mogu to da shvatim drugačije - ili žive pijući ko zna kakvu brlju.
Govore kao da zaista veruju u to da će ova Revolucija pasti sutra, kao da se ova zemlja neće odupreti. Ne shvataju cilj, stvarnost i snagu Kubanske revolucije!
U našoj zemlji se prave greške, ne kažem da nije tako; stalno opominjem, upozoravam, pozivam na razmišljanje, zahtevam ispravke.
Mi veoma dobro poznajemo naše ljude. Neprijatelj ne zna da će susresti milione vođa; susrešće ceo narod u ulozi vođe, čak i decu; susrešće političku i revolucionarnu kulturu kao što nijedna zemlja do sad nije imala; susrešće se sa činjenicom da nikada nije postojao neki politički proces da je imao veću podršku od one koju je imala ova Revolucija.
Na kraju će shvatiti da se mir u našoj zemlji ne održava primenom sile, vodenim topovima, ljudima sa skafanderima, suzavcima, konjima i batinanjima. Zbog toga drži rekord jer nikada nije primenila silu protiv svog naroda.
Oni znaju da je ovo istina, kao što znaju i to da ovde nikada niko nije bio podvrgnut torturi, niti je bio žrtva eskadrona smrti, kao i da takve institucije ne postoje. Znaju da nikada nisu bile izvršene vansudska pogubljenja; da nikada nije izvršeno političko ubistvo za ovih 45 godina trajanja Revolucije, što predstavlja olimpijski rekord koji teško da će biti oboren u narednim godinama. Znaju da, kada je 5. avgusta 1994. izbila pobuna, nijedan policajac nije mrdnuo, nijedna vatrogasna kola ili nešto slično.
Ja sam lično bio tamo, na prednjem sedištu džipa. Izričito sam zabranio devetorici ljudi koji su bili sa mnom da koriste oružje. Izašao sam iz džipa i uputio se ka grupi zaista ogorčenih ljudi kojima je zvanična subverzivna radio stanica iz Sjedinjenih Država najavila da će doći po njih brodovima.
Podlegli su provokaciji, bili su razdraženi i počeli su da bacaju kamenje.
Niko se mrdnuo nije, jer sam odmah na početku upozorio nadležne vlasti da ne šalju vod vojnika i policije.
Kada sam došao do njih, nered je prestao za tili čas. Svet je počeo da izlazi sa svih strana, pa i sami oni koji su bacali kamenje, počeli su da aplaudiraju. Uputili smo se ka ulazu u luku, bila je to reka ljudi, ne zna se odakle su se stvorili, prošetali smo se Malekonom i tamo prevalili veliki put.
Bio je to jedini put za 45 godina da je izbio nered. Nije bilo nijednog ispaljenog metka, nije bilo suzavaca, batinanja, niti ranjenih.

To je snaga morala, snaga dostojanstva, snaga principa.
Ovo je prvi da javno govorim o mom ličnom udelu u tom događaju.
Možda zbog toga misle da će 15 minuta posle moje smrti Revolucija pasti: ne znaju ili žele da zanemare milione ljudi u ovoj zemlji koji poseduju znanje, nisu nepismeni, poznaju politiku više nego ona gospoda, mnogo više, neizmerno više; poznaju ljudsku psihologiju, znaju tradicionalni patriotizam našeg naroda, u stanju su da učine ono što su učinili naši drugovi heroji, zatočenici imperije, u okrilju monstruma.
Znaju da ova zemlja ima stotine hiljada ljudi koji su dobrovoljno išli u opasne međunarodne misije na najopasnija mesta; da ona danas ima 300.000 profesora i nastavnika i da, kada bi neko tražio nastavnike da odu da predaju u bilo kom delu sveta, javilo bi se na desetine hiljada dobrovoljaca.
Za Nikaragvu se prijavilo 30.000, a nakon ubistva dvojice njih, prijavilo se 100.000. Takav je ovaj narod: ubijete Kubanca i tražite dobrovoljce da idu da se bore; ubijete Kubanca, počinite veliku nepravdu prema nekom Kubancu, a opet ćete imati milione Kubanaca spremnih, ako je potrebno, da daju svoj život, da zahtevaju pravdu ili odgovore na nepravdu.
Bilo je ovde bandita u njihovoj organizaciji, što je odnelo hiljade života, terorista svake vrste, a radnici i seljaci iz Eskambraja su bili ti koji su se organizovali u bataljone i na kraju uhvatili i poslednjeg bandita.
Ubijali su ljude koji su opismenjavali nepismene, kao što je Manuel Askunse, ili učitelje kao Konrado Benites, okupirali su zemlju, bombardovali na prepad naš narod avionima sa kubanskim oznakama, i to usred ove kampanje opismenjavanja, prve u svetu te prirode, koja je iskorenila nepismenost u roku od godinu dana, dok danas imamo na stotine hiljada, oko 800.000 stručnjaka, intelektualaca, milione tehničara i ceo narod koji uči. Više obrazovanje je prošireno na celu zemlju. Ona se bori za integralnu opštu kulturu, a njeno znanje će doneti prihode koji su potrebni za pun razvoj zemlje i za pomoć drugim zemljama.
Poznato je da se u Africi, na Karibima i Latinskoj Americi nalazi veliki broj lekara koji rade u mestima sa najtežim uslovima. Oni dobro znaju da Kuba, na primer, pruža zdravstvene usluge 3/4 stanovništva Haitija; oni imaju bataljone, bombardere, tenkove, rakete, oni i drugi su napali više puta ovu zemlju, ali niko od njih nije poslao nijednog lekara, ne mogu da ga pošalju.
Koliko god da platili, Sjedinjene Države i Evropa zajedno ne bi okupile stotine lekara koji danas leče stanovništvo Haitija.
Ova zemlja je stvorila veliki ljudski kapital na svim poljima.
Već sam naveo obrazovanje i mnoge druge stvari, naveo sam borce, solidarne sunarodnike koji su u godinama Revolucije u velikom broju išli u opasne međunarodne misije.
Oni znaju, ili bi trebalo da znaju, kakva je Kuba, da bi sad pričali tolike gluposti i budalaštine. Bolje bi bilo da se okrenu viskiju ili da mešaju piće sa nečim drugim, umesto što gube vreme na tim sastančićima u Beloj kući, što nas neće zastrašiti.
Osim toga, treba da znaju da smo bili pažljivi, da smo izbegavali retoriku, ostavili smo je njima.
Međutim, ako hoće da raspravljaju i vode debate, trebalo bi da potraže razne oklope od specijalnog čelika da bi mogli da diskutuju, s obzirom na to da nemaju argumente, nemaju ideje, nemaju morala, niti tačku oslonca; to je prava istina.
Sva ova sadašnja svađa, pretnje, imaju za cilj da nijedan Amerikanac ne dođe, ne poseti Kubu. Ne znam zbog čega su tako besni.
Nije li to možda zbog sastanka, šestog po redu, sa američkim studentima sa 239 univerziteta? To su sve pametni momci, ali nemojte da mislite da se radi o deci iz siromašnih porodica; ove vrste aktivnosti koštaju, treba ih platiti.
Bila je to izvanredna inicijativa američkog univerziteta u Pitsburgu da se izradi taj program. Stotine predstavnika najboljih univerziteta SAD-a obilaze svet da bi saznali šta se dešava.
Zbog toga je potrebno da se dobro razluči i posmatra.
Oni ljudi sa sastanka u Beloj kući ne bi se usudili da se nađu sa tim američkim studentima.
Preporučujem im da odu i da se sastanu sa više od 600 sudenata i profesora sa kojima sam ja bio četiri sata u Kongresnoj palati, neka raspravljaju sa njima ukoliko žele da saznaju šta je svet, šta je Kuba, kakvi su im utisci, i da ovo nije zemlja fanatika, već zemlja obrazovanih, civilizovanih ljudi; da je možda ona jedina zemlja u kojoj nikada nije spaljena američka zastava, što je jedan od načina na koji ljudi izbacuju iz sebe muke ili poniženja.
Nikad to nije učinila jer imamo obrazovnu revoluciju, principijelnu revoluciju zasnovanu na idejama, i koja ne može da okrivljuje američki narod za ono što njene vlade čine protiv naše zemlje.
Nasuprot tome, oni izgleda okrivljuju decu, bolesne, stare ljude, one koji pate, jer sve te mere za pooštravanje blokade i mnoge druge - šta imaju za cilj?
Već sam vam rekao da oni nemaju pojma koliko kubanski narod podržava Revoluciju, a mi to jako dobro znamo. Već četiri godine svakodnevno istražujemo javno mnjenje; vidimo koliko je naš narod povećao svoje znanje i svest tokom ovih godina, vidimo kako napreduju svi programi, na desetine socijalnih, kulturnih, obrazovnih i umetničkih programa.
Pre četiri godine nisu postojale škole za nastavnike umetnosti, a kada sam danas popodne gledao ove mlade profesorke umetnosti koje su završile ove škole, odakle jedino i mogu da nastanu osećanja i vrednosti koje nas čine ljudskim bićima, ili znanja koja od nas čine proizvođače i stvaraoce, razmišljao sam koliko je značajno što danas imamo 16.000 odabranih studenata koji pohađaju škole za nastavnike umetnosti, i da će u narednih osam meseci izaći prvi diplomirani nastavnici.
Znamo šta su uradili učenici treće godine UCI (to je novi univerzitet), i kakav je odjek to imalo. To znači da se učenici ne mire, niti se zadovoljavaju time da im se pošalju drugi nastavnici, a da nisu to onih 20 koji su i ranije tamo predavali. Naša zemlja će sledećeg septembra imati već oko 3.500 nastavnika umetnosti.
Posle njih, kada oni završe, još 16.000 će nastaviti ili započeti prvu godinu studija. to znači da ćemo imati 3.500 diplomaca i više od 4.000 upisnika godišnje jer, ako neki ne uspeju da završe, nećemo upisati samo 4.000. Znamo koji su nam kapaciteti, uvek će nam škola biti puna.
Videvši ovo danas, savršeno je moguće zamisliti kako će izgledati kada budemo imali 10.000 ili 20.000 diplomiranih.
Ima još nešto: daje se podrška i podsticaj Višem institutu umetnosti. Tamo se ulaže, on ima veliki ugled i jedan je od najboljih na svetu.
Danas u našoj zemlji, u glavnom gradu, na primer, nalazi se Nacionalna škola baleta gde 4.100 dece iz siromašnih porodica, na njihov zahtev, pohađaju dva puta nedeljno časove klasičnog baleta kod baletskih profesora koji su uvršteni među najbolje u svetu, dok u isto vreme oko 300 učenika tamo pohađa profesionalne studije. Kapacitet škole je 300. Uprkos blokadi i svim imperijalističkim svinjarijama, jedan broj autobusa prevozi ove dečake i devojčice, ljubitelje baleta, po raznim delovima grada. Ovi autobusi imaju svoju školsku trasu, skupljaju decu i voze ih potpuno bezbedno tokom cele nedelje. Iako je gorivo skupo, troškovi jedva dostižu 30.000 dolara godišnje; što znači da pružanje mogućnosti transporta deci iz bilo koje porodice, bilo da žive u Havani ili u predgrađu, košta otprilike samo sedam dolara godišnje po jednom detetu, dok ta ista škola, koja osposobljava profesore, ujedno širi i promoviše kulturna i umetnička znanja od velikog značaja.
To nigde ne postoji. Tome bi trebalo da se posvete oni likovi, i u to bi trebalo da ulože novac, a ne na genocide i osvajačke ratove u potrazi za naftom i drugim sirovinama koje žele potpuno da kontrolišu.
Pronađite da li rade nešto slično ovome.
Analizirajte šta se dešava u afro-američkim getima Njujorka, u gradovima Floride ili u Kaliforniji, tamo gde na desetine miliona ljudi nemaju sredstava za obrazovanje i zdravstvo.
Nema jedne jedine stavke, jedan jedini primer koji mogu da daju svetu i koji može da se poredi sa delom ove Revolucije.
To bi bilo kao da upoređujemo pakao sa rajem.
Ostaje nam elan i satisfakcija da smo gradili raj za siromašne. Ostaje nam sreća da smo zauvek zatvorili vrata pakla za naše sunarodnike (Aplauzi). Ostaje nam sreća da smo stvarali jedan model, sreća da smo dokazali šta je čovek u stanju da uradi; da je pravda moguća, da inteligencija sa kojom čovek dolazi na svet, ako se neguje, može da se približi rezultatima koji su do danas u istoriji čovečanstva bili čista utopija. Ostaje nam satisfakcija o pretvaranju utopije u stvarnost.
Sa tim elanom čitamo sve ogavne telegrame onih odvratnih stvorenja koji se sastaju da kuju zločinačke snove. Kada stigne njima prijatna vest, a meni spokojna, da je skromni rad kome sam posvetio život završen, milioni Kubanaca, isto toliko revolucionarni kao i mi, ali obrazovaniji i spremniji od nas, taj ujedinjeni i iskusni narod nastaviće Revoluciju.
Jasno vidim, svuda se to dokazuje, da treba da zavidimo deci prvog, drugog i trećeg razreda. Godine prolaze, prošlo je samo četiri godine idejne bitke i potreban je skoro telefonski imenik da bi se nabrojale stvari koje su urađene, na hiljade i hiljade zadataka i mera u cilju sprovođenja započetih programa.
Pomenuo sam škole u kojima uče dobro odabranih 16.000 nastavnika umetnosti.
Mogao bih da pomenem školu za ubrzano osposobljavanje medicinskih sestara, onda kada ih nije bilo dovoljno u glavnom gradu.
Mogao bih da pomenem kapacitet četiri novootvorene škole za obuku 7.200 radnika godišnje, kao i 14.000 onih koji danas već rade. Kada je ta bitka pokrenuta ništa od ovoga nije bilo.
Mogao bih da pomenem pojave kao što je činjenica da smo smanjili broj osnovaca po nastavniku na ne više od 20; mogao sam pomenuti onih 2.500 škola koje imaju električnu struju na bazi solarnih ploča i da ne postoji nijedna koja nema struju za audiovizuelna sredstva, televizore i kompjutere.
Mogli bismo da pomenemo stotine objekata koje gradimo, i hiljade onih manjih, u programima zdravstva koje sprovodimo u ovom trenutku.
Mogli bismo da pomenemo 100.000 učenika koji pohađaju škole za integralno usavršavanje mladih. Ništa od toga nije postojalo pre četiri godine.
Mogli bismo da pomenemo učenje koje je pretvoreno u posao i smanjenje nezaposlenosti na manje od 4%, što tehnički odgovara punoj zaposlenosti, i to u trenutku kada u svetu postoji strašan porast nezaposlenosti.
Mogli bismo da pomenemo broj odštampanih knjiga, broj škola primenjenih umetnosti koje smo izgradili i nastavljamo da gradimo.
Mogli bismo da pomenemo Obrazovni kanal, jedan od televizijskih kanala sa najvećom gledanošću u zemlji, i da će u roku od tri, četiri meseca funkcionisati u celoj zemlji i drugi Obrazovni kanal.
Mogli bismo da pomenemo i Univerzitet za sve, kao i upis više od 100.000 studenata na više studije. Ništa od toga nije postojalo pre četiri godine.
Mogli bismo da pomenemo činjenicu da danas imamo 29.000 lekara koji uče za naučne titule, kao i to da se hiljade njih nalaze u međunarodnim misijama pod teškim i nepodnošljivim uslovima, i da tamo nastavljaju sa učenjem uz nove metode koje smo razvili - iscrpna upotreba sredstava, kao što su video, televizori, kompjuteri i interaktivni obrazovni programi, što utiče na povećanje znanja.
Vrlo brzo ćemo pričati, ne samo o 51.000 stručnjaka, među njima oko 30.000 specijalista opšte medicine, a u okviru njih 70.000 lekara koje danas imamo. Pričaćemo o stotinama hiljada lekara sa naučnim zvanjima.
U našoj zemlji ima već mnogo više lekara i nastavnika po glavi stanovnika nego u Sjedinjenim Državama; naravno da se njen doprinos ne pojavljuje u bruto društvenom proizvodu jer nije komercijalni proizvod, njene usluge su potpuno besplatne.
Razviće se i rekreativne, kulturne, umetničke i sportske aktivnosti. Napuniće se ova zemlja školama i muzejima.
Upravo danas - malo kasnim - ići ćemo na otvaranje jednog predivnog muzeja u Kardenasu. Kardenas zauzima istaknuto mesto u srcu naroda Kube, u srcu svih nas, jer je ovde započela ova bitka koja je donela tolike plodove i još bezbroj plodova će proizvesti u rekordnom istorijskom vremenu, ka stvaranju pravednijeg društva na Zemlji.
Delo Revolucije, smešano sa tolikim žrtvama i krvlju velikog broja plemenitih ljudi tokom dugog vremenskog perioda, ne ostavlja mesta za i najmanju sumnju da ostrvo i sva živa bića ovog ostrva mogu da nestanu sa lica Zemlje, ali da im neće poći za rukom da Kuba ustukne ni jedan jedini pedalj pred njihovim ucenama, glupim zahtevima i pretnjama.
Učinite to ako smete! Zbrišite nas sa lica Zemlje" (Aplauzi)
Pre će nestati, mnogo brže nego što misle, ovaj nepravedni, surovi poredak pomoću kojeg danas sve više tlače i eksploatišu svet, bez imalo nade za budućnost čovečanstva koje je za 150 godina poraslo za šest puta, prema proračunima - od milijarde do 6,3 milijarde, i da će za još 50 godina biti 10 milijardi ljudi na jednoj planeti koja se sve više uništava, u kojoj se uništavaju resursi koji se ne mogu obnoviti, a atmosfera, vazduh i mora su zatrovana.
Matematički bi moglo da se dokaže da ljudska vrsta, sa razvijenim zločinačkim oružjem, pa čak i bez njega, sa uništavanjem prirodnih uslova života, može da nestane. Ono što nikada neće nestati, sve dok postoji svest i ljudi sposobni da je prenesu, je ideja o obavezi da se borimo da ljudska vrsta ne izumre, a sa njom sva čuda koja ljudska inteligencija stvara (Aplauzi).
Morao sam da izlažem u pomalo složenim uslovima jer su ovde prisutni odrasli, štampa, deca. No, dobro, nešto me teši: znam da sva ova deca, već od prvog razreda osnovne škole, mogu da razumeju mnogo toga o čemu sam govorio.
Nadam se da ćete mi oprostiti što ste morali toliko dugo da sedite, a željni ste da uživate u užini, sladoledima i u svemu tome što čeka i svu decu Kardenasa. Međutim, pošto sam bio advokat, želim da se branim tako što ću vas podsetiti da ste vi tražili da govorim (Aplauzi i uzvici: "Fidel, Fidel!"). Upozorio sam vas da ne rizikujete.

Živela otadžbina! (Uzvici: "Živela!")
Živeo život! (Uzvici: Živeo!")
Živelo obrazovanje! (Uzvici: Živelo!")
Neka večno živi delo i primer našeg naroda! (Uzvici: Živeo!")
Do večne pobede!
(Ovacije).