GOVOR PREDSEDNIKA REPUBLIKE KUBE, VRHOVNOG KOMANDANTA FIDELA KASTRA RUSA, NA PRAVNOM FAKULTETU. BUENOS AIRES, ARGENTINA, 26. MAJ 2003.

Draga braćo studenti, radnici, a rekao bih i argentinski sunarodnici (Aplauzi).

Proživeo sam neke godine, ali nikada nisam mogao ni da zamislim jedan ovako uzbudljiv i neverovatno dirljiv skup kao što je ovaj (aplauzi i uzvici).

Hoću da vam saopštim da u ovo isto vreme milioni Kubanaca prate ovaj spektakl (Aplauzi i uzvici: "Kuba, Kuba, Kuba, narod te pozdravlja!").

U ime našeg naroda beskrajno vam zahvaljujem jer snaga, koju pružaju ideje, koju pruža istina i pravedan cilj, čini da narodi postanu nepobedivi (Aplauzi).

Zamislili smo, ili zamislili su, kako su mi objasnili studenti i univerzitetske vlasti, jednu aktivnost na ovom pravnom fakultetu, jedan skroman program. Počeo bi u 19h, a učestvovali bi nekoliko studenata koji bi sedeli u sali, a ukoliko bi došlo više njih, pratili bi skup preko ekrana.

Mogao bih da iskritikujem - ne vas - već naše drugove i da im kažem:

"Vi ste potcenili argentinski narod" (Aplauzi).

Stizale su vesti da je sala puna, da ih je duplo više nego što je predviđeno za sedenje, da ni sa strane nisu mogli da stanu, hodnik je bio pun, stepenište takođe, rekli su da ih ima 1000, pa onda 2000, 3000. U jednom trenutku televizijske stanice su prenosile i objašnjavale šta se ovde događa, i odjednom, video sam neke slike - imamo izvesnu naviku da izračunamo broj okupljenih ljudi - ličilo je na Trg Revolucije na Kubi. (Aplauzi).

Prekinuta su sva sredstva za komunikaciju i prilazni putevi; najzad su prekinuti i oni mali aparati koji toliko dosađuju i prave toliku buku - mislim na mobilne telefone - ali koji u trenucima kao što je ovaj, služe da se komunicira i da se sazna situacija.

Naš ambasador, koji se nalazi u grupi krivaca za potcenjivanje (Smeh) - znam da ćete ga vi braniti jer mnogo voli argentinski narod (Uzvici) - razgovarao je sa svojom porodicom u sali fakulteta gde je trebalo da se održi skup - bilo je tu čak i nekoliko dece, mislili su da će ovo biti najmirniji mogući skup, što i jeste, zar ne?

On nije mogao da zamisli koliko je masa spremna da se organizuje.

Međutim, nije mogao da se pomeri, svi su bili blokirani, komunicirali su samo preko mobilnih.

Nije moglo da se priđe ni sa jedne strane, bilo je već objavljeno da je nemoguće ući, a ja nisam odustajao od ideje da ispunim svoje obećanje da imam tu čast da vas pozdravim, uprkos prilikama i gužvi.

Već je bilo objavljeno da je nemoguće, a ja sam stvarno insistirao na tome da ništa nije nemoguće (Aplauzi), da je to problem koji treba rešiti i da nisam mogao da se pomirim sa tim da ostanem tamo u iščekivanju vesti.

Celog života sam navikao da sam stalno u pokretu, da idem gde god ima nekih teškoća, i nisam mogao da se pomirim sa idejom da uđem u avion, a da ne dođem na ovaj fakultet.

Jasno je da sam ja posetilac i prvenstveno treba da poštujem zakon i red; nemam prava da uradim apsolutno ništa što bi kršilo pravila ili propise vaših nadležnih vlasti.

Treba reći da su vlasti zaista maksimalno sarađivale u želji da pronađu neko rešenje.

Sa Pravnog fakulteta su me neprekidno obaveštavali i govorili:

"Niko se ne mrda iz sale".

Pomerali su se malo sa strane, u jednom trenutku se negde nešto razbilo - mislim da treba da preuzmemo na sebe i da podelimo sa nekim ili da platimo štetu za neki razbijeni prozor, za neku probijeni zid od strane ove patriotske i revolucionarne grupe Argentinaca. (Aplauzi)

Onda smo se obratili jednom mladom članu naše delegacije, Ministru inostranih poslova, koga ste videli i slušali, i rekao sam mu:

"Moraš da odeš tamo, uđi gde možeš, razgovaraj sa onima koji su u onoj sali i objasni im stvarno i objektivno stanje, i vidi da li postoji mogućnost da se skup ne održi tamo".

Opravdano se strahovalo da će, ukoliko se skup održi tamo, a ekrani budu ovamo, oni koji su već bili dobrovoljno izašli, opet ući.

Trebalo je postaviti pitanje realne potrebe da se usmere ka stepeništu i da se tamo održi skup.

Čekali smo nestrpljivo, slušali smo našeg dopisnika preko duplih veza, preko televizije, pošto su neki kanali prenosili njegove reči, i preko mobilnog, i videli smo kad je pokušavao da ubedi prisutne u sali da krenu.

Još jednom je dokazana spremnost naroda da razume, sarađuje, reaguje, jer mi je ubrzo zatim rekao: "Počeli su da se pomeraju ka stepeništu".

Međutim, trebalo je savladati još jednu prepreku, a to su bile televizijske kamere i mikrofoni (Uzvici).

Pazite, nemojte sada da se svađate oko kamera, ostavite to za sutra, ako hoćete ( Nešto mu govore). Znam, znam, ali ne, slušao sam, postojao je zaista interes da se izveštava o onom što se događa, tako da ne mogu da se požalim; međutim, trebalo je da je postave, u protivnom, jedino ćete vi čuti o čemu se ovde govori.

Na primer, naš narod, bez kamera, bez tehničkih sredstava, ne bi mogao da gleda šta se u ovom trenutku događa, zbog toga se kasnilo sat vremena.

Znate li vi šta znači jedan sat neizvesnosti?

I vi ste, kao i mi, upoznali tu dugu i beskrajnu neizvesnost, jer je trebalo postaviti mikrofone i zvučnike, uređaje i opremu za novinare, pošto je sve bilo prilagođeno onom prethodnom skupu, i zaista su to uradili u rekordnom vremenu.

Kada smo se raspitivali u 8:40, rekli su nam: "Sve je spremno, bilo bi dobro da brzo dođu jer je hladno, ali nema te hladnoće koju ne bi mogla da nadvlada vaša toplota (Aplauzi).

Dali su mi ovo, ali mi zaista ne treba, odreći ću ga se, jer me je sramota da to ovde obučem (Skida džemper).

Brzo smo se uputili ovamo, da bismo mogli da stignemo otprilike u predviđeno vreme. Podvig oko organizovanja, koji je učinila masa ljudi, bio je čudo. (Aplauzi). Nikada neću zaboraviti ovo što ste večeras učinili, što ste nam omogućili da odemo srećni i neizmerno zahvalni.

Neko će se zapitati, da li smo tašti zbog ogromnih počasti koje ste nam pružili. Ne, ne mislim na to.

Kada govorim o večnoj zahvalnosti, to je zato što ovaj narod iz Buenos Airesa ovim upravo upućuje poruku onima koji žude da bombarduju našu otadžbinu, naše gradove (Aplauzi i uzvici: "Kuba, Kuba, Kuba, narod te pozdravlja" "Buše, fašisto, ti si terorista!"); onima koji žude da unište ne samo Revoluciju, da unište narod koji je izneo tu Revoluciju i koji je bio u stanju da izdrži više od 40 godina blokade, agresija i pretnji na našu zemlju (Aplauzi).

U okolnostima kao što su ove, ne mogu se računati samo pobijena deca, majke, starci, mladi i odrasli.

Ima slučajeva kada su oni koji su preživeli ostali tako osakaćeni i uništeni, da se čovek zapita da li bi u takvom stanju sto puta više voleli da su umrli, nego da žive na taj način, kao posledica nečega što je učinjeno bez ikakvog razloga, zakona i opravdanja.

To je bilo kršenje međunarodnih normi, zakona za koje smo mislili da vladaju u ovom svetu, iako su mnogi od nas sumnjali u taj svet u kojem se najmanje poštuje zakon i u kojem se uspostavlja princip sile, kao jedino opravdaje za izvršavanje bilo koje vrste zločina, kako bi pokorili naše narode, osvojili naša prirodna bogatstva, i nametnu nam, kao što se vi rekli, svetsku naci-fašističku tiraniju (Zvižduci).

Nije preterivanje niti suvišne reči sa naše strane kada kažemo da smo jednog dana čuli kako bi 60 ili više zemalja mogle da budu meta iznenadnih i preventivnih napada; nikada niko u istoriji, nijedna imperija, nije vršio takve pretnje (Zvižduci).

Kada su govorili da su spremni da izvedu napad na bilo koji mračni kutak sveta, ne sećam se da sam ikad čuo te reči.

Kada su rekli da će koristiti svaku vrstu oružja, kako nuklearno, tako hemijsko i biološko, i pored najsavršenijeg oružja, koje nema ništa od klasičnog, jer je u stanju da prouzrokuje sve vrste razaranja, mi smo podsećali na sledeće: Kako neko ima prava da na taj način preti narodima?

Pitam se da li i ovde, na ovom skupu, pošto nema mnogo svetla, treba da upalimo mnogo više sijalica da ne bismo bili taj mračni kutak sveta koji treba da bude iznenadno i preventivno napadnut (Aplauzi).

Naravno da ovaj trg i ovo stepenište, koje vidimo ovde, ne predstavljaju mračni kutak, to je kutak pun svetlosti, obasjan milionima svetiljki.

Ovaj trg i ovo stepenište izgledaju kao sunce, kao ono sunce koje smo videli kada smo dolazili ovamo, ili jutros kada smo posetili Martijev spomenik i položili venac. (Aplauzi) (Nešto mu govore iz publike).

Da, ali kod San Martina je bilo nešto ranije, mada je sunce već bilo mnogo jako, pa sam pomislio: Dođavola, naše sunce je jako, pre svega, mnogo greje.

Ovo sunce ne greje toliko, to jest, hladna je klima, ali sunce jako sija.

Videla se ogromna snaga sunca; jer ovde, u ovom trenutku, imamo dva sunca: sunce koje smo jutros videli, po dolasku u ovu zemlju, i sunce koje sada gledamo ovde na ovom stepeništu i ovom trgu.

To su ideje, ideje koje obasjavaju svet (Aplauzi), to su ideje, a kada govorim o idejama, mislim na pravedne ideje, na one koje mogu svetu da donesu mir i da donesu rešenje za ozbiljne opasnosti od rata i nasilja. Zbog toga govorimo o borbi ideja.

Mislim - jer sam optimista - da ovaj svet može da se spase, uprkos počinjenim greškama, uprkos ogromnim i unilateralnim stvorenim snagama, zato što verujem u prevlast ideja nad snagom (Aplauzi), a to je ono što sada vidimo ovde.

Nije mi večeras bila namera da držim besedu, pre sam osećao obavezu da budem obazriv prilikom govora.

Naravno, prvenstveno sam mislio da govorim o našoj zemlji i svetu, a to upravo i činim, ali ne mogu to da uradim a da vas ne vidim ovde, bez vas na ovom skupu.

Tačnije, moja ideja je bila, kad su već učinili da i ja maštam o o jednoj sali gde svi mirno sede, ... dakle, razmišljao sam o sledećem pitanju:

"O čemu da govorim Argentincima?"

Uvek je komplikovano održati negde govor, nije lako, treba izbegavati da se izgovori neka reč koja bi mogla da povredi nekoga ili koja bi mogla da izgleda kao mešanje u unutrašnje probleme - a ja mislim da nisam izgovorio ni jednu jedinu reč koja bi izgledala kao blo kakvo mešanje u unutrašnje probleme ove gostoljubive zemlje u kojoj se nalazim.

Međutim, mislio sam: "O čemu treba da govorim?"

Postavljao sam sebi pitanje: Govornici obično nameću temu slušaocima, planiraju da govore o ovome ili onome, tako da je moja ideja bila da ne smišljam nikakvu temu, već da pitam studente, za koje sam predpostavljao da će sedeti tamo, da mi oni kažu koje teme ih interesuju:

Pitajte me o bilo čemu što vas zanima, budite vi ti koji ćete mi nametnuti temu, a ne da vam ja govorim o onom što mi najviše odgovara; to mi je delovalo više demokratski i pravednije.

Tako sam mislio pre nego što se desio ovaj zemljotres, maremagnum, uragan koji se dogodio na ovom univerzitetu u predvečernjim časovima.

Kada sam stigao ovde, gledao sam da li bi ona tehnika bila moguća, ali više nije. Bez obzira na to, mislim da je neko ovde rekao..., čuo sam glas koji mi je rekao: Pričajte mi o nečemu (Traže mu da govori o Če Gevari); život Če Gevare (Aplauzi).

Ne bih smeo da budem opširan, to ne bi imalo smisla u ovim okolnostima, ali nešto ipak mogu da kažem.

Pitali ste me za Če Gevaru (Uzvici), govorio sam o njemu danas pre podne pred San Martinovim spomenikom, jer ću ga uvek pamtiti kao jednu od najizuzetnijih ličnosti koju sam ikad upoznao.

Če Gevara se nije pridružio našoj grupi kao vojnik, već kao lekar.

Slučajno se našao u Meksiku, pre toga u Gvatemali, obišao je mnoga mesta u Latinskoj Americi; bio je i u rudnicima gde je rad još teži; bio je čak i u Amazonu gde je radio kao lekar u jednoj bolnici za leprozne.

Ali reći ću vam jednu od Čeovih osobina, pa i onu koju sam ja najviše cenio kod njega, pored mnogih drugih: svakog vikenda pokušavao je da se popne na Popokatepetl, vulkan koji se nalazi u okolini prestonice.

Spremio bi opremu - planina je visoka, pod večitim snegom - počeo bi da se penje, uložio bi ogromne napore, ali nije stizao do vrha.

Astma bi ga sprečavala u njegovim namerama.

Sledeće nedelje pokušao bi opet da se popne na "Popo" - kao što ga je on nazivao - i ne bi stigao; ali opet bi pokušao, i proveo bi ceo život pokušavajući da se popne na Popokatepetl, makar i ne dostigao taj vrh (Aplauzi i uzvici).

Ovo pokazuje njegovu volju, duhovnu snagu, postojanost.

Koja je bila druga osobina? Druga je bila ta da kad god je bio potreban, dok smo još uvek bili mala grupa, dobrovoljac za neki određeni zadatak, Če je uvek bio prvi da se prijavi (Aplauzi).

Ostajao bi kao lekar sa bolesnima, pošto je u određenim okolnostima u prirodi, u šumovitim planinama, progonjeni sa raznih strana, snaga koju bi mogli da nazovemo glavnom, bila je ta koja je morala da bude u pokretu, da ostavlja za sobom dobro vidljiv trag, da bi u nekoj najbližoj zoni mogao da se zadrži lekar sa povređenima.

Jedno vreme je on bio jedini lekar, sve dok se nisu pridružili i drugi lekari.

Sećam se, pošto tražite da vam pričam anegdote, jedne izuzetno opasne akcije po sve nas, jednostavno zbog toga što su stigle vesti do nas u planinama o jednom iskrcavanju na severu provincije.

Setili smo se naših peripetija, patnji prvih dana pa smo, u znak solidarnosti sa onima koji su se iskrcali, odlučili da izvršimo jednu veoma smelu akciju koja sa vojnog aspekta nije bila ispravna, a sastojala se jednostavno u tome da napadnemo jednu jedinicu, dobro ukopanu u rovovima na obali mora.

Neću vam davati više podataka.

Borba je trajala tri sata i imali smo dosta sreće jer smo uspeli da onemogućimo komunikaciju, a posle tri sata, kada je završena borba u kojoj se on istakao, kao i uvek, poginula je ili ranjena jedna trećina boraca koji su učestvovali u ovoj akciji, nešto što nije bilo mnogo uobičajeno.

Onda se on, kao lekar, pobrinuo za ranjene neprijatelje - bilo je preživelih i nepovređenih neprijateljskih vojnika, ali jedan veliki broj je bio ranjen, i on im je pružio pomoć - kao i našim ranjenim drugovima (Aplauzi).

Ne možete ni da zamislite senzibilnost tog Argentinca! (Aplauzi).

Ima još nešto čega sam se sad setio: jedan naš saborac, rana mu je bila smrtonosna, a toga je bio svestan.

Tada je trebalo brzo napustiti mesto jer će se uskoro, nije se znalo kada, pojaviti avioni; začudo, za vreme te borbe se nisu pojavili, uvek bi se pojavljivali posle dvadesetak minuta; ipak, mislim da smo imali sreću što smo uništili komunikacije sa nekoliko sigurnih hitaca.

Raspolagali smo tim vremenom, ali trebalo je pobrinuti se za ranjene i brzo se povući.

Ne mogu to da zaboravim, a i on mi je ispričao, kada je jednog našeg druga čekala neizbežna smrt...

Nismo mogli da ga pokrenemo; ima teško ranjenih koje ne možete da pokrećete, mora da ostane tu.

Pošto ste zbrinuli neprijatelje, dostigli ste jedan broj zarobljenih, zarobljenih koje smo mi poštovali; nikada se nije desio nijedan slučaj da je i jedan zarobljenik u borbi bio mučen ili pogubljen (Aplauzi). Mi smo im nekad davali čak i lekove, a bilo ih je malo.

Iskreno govoreći, ta politika je pomogla našem uspehu u ratu, jer u svakoj borbi treba da se zadobije poštovanje neprijatelja (Aplauzi).

U svakoj borbi - opet ponavljam - na ovaj ili onaj način, ponašanje onih koji brane dobre ciljeve treba da bude usmereno ka zadobijanju poštovanja od strane neprijatelja.

Tom prilikom, morali smo da ostavimo jedan broj ranjenih drugova koje nismo mogli da evakuišemo, među njima je bilo teško ranjenih. Ali dirnulo me je kada mi je sa tugom pričao, sećajući se tog trenutka kada je znao da ovom nema nikakvog spasa, kako se nagao nad onim ranjenim drugom i poljubio ga u čelo, znao je da nesumnjivo umire (Aplauzi).

Ovo su neke stvari koje vam pričam o Če Gevari kao čoveku, kao izuzetnom ljudskom biću.

Bio je, između ostalog, čovek veoma visokog obrazovanja, veoma inteligentan čovek; već sam pomenuo njegovu upornost, njegovu snagu volje.

Bio je spreman da prihvati svaki zadatak koji mu je dodeljen posle pobede Revolucije.

Bio je direktor Narodne banke Kube, gde je u tom trenutku bio potreban revolucionar, naravno, i u bilo kom drugom; međutim, Revolucija tek što je pobedila, a raspoloživih sredstava je bilo malo jer su rezerve pokradene.

Neprijatelji su zbijali šale, uvek se šale, ali se i mi šalimo; ali ta šala, koja je imala politički cilj, odnosila se na nešto što sam ja jednom rekao:

Potreban nam je jedan ekonomista. Međutim, oni su pogrešno shvatili i pomislili da sam ja rekao da nam treba jedan komunista, pa je zato otišao Če (Aplauzi).

Dakle, Če je bio revolucionar, komunista i odličan ekonomista (Aplauzi); jer biti odličan ekonomista zavisi od programa koji želi da sprovede onaj ko rukovodi ekonomijom zemlje i Narodnom bankom Kube. Tako da je on imao dvostruki značaj, kao komunista i kao ekonomista, i to zato što je mnogo čitao i mnogo zapažao.

Če je bio pokretač dobrovoljnog rada u našoj zemlji, tako što je svake nedelje išao da radi, jedan dan u poljoprivredi, drugi dan da isproba neku mašinu, treći da gradi.

Ostavio nam je u nasleđe onu praksu koja je, njegovim primerom, osvojila simpatije, privrženost ili rad miliona naših sunarodnika.

Ostavio nam je mnogo uspomena i upravo zbog toga kažem da je jedan od najplemenitijih, najizvrsnijih i najnesebičnijih ljudi koje sam upoznao, što ne bi bilo od neke važnosti ukoliko neko ne veruje u to da ljudi kao što je on ima na milione i milione među narodom (Aplauzi).

Ljudi koji su se na jedinstven način istakli, ne bi učinili ništa da mnogo miliona drugih, sličnih njemu, nisu imali motiv ili sposobnost da steknu te kvalitete.

Zato je naša Revolucija bila toliko zainteresovana za borbu protiv nepismenosti i za razvoj obrazovanja (Aplauzi).
Ako sam ranije govorio da su ideje moćnije od oružja, obrazovanje je oruđe "par excelance" za živo biće tj.čoveka, snažno vođeno instinktima ili prirodnim zakonima, koje je evoluiralo, kao što je to Darvin dokazao, a danas to niko ne osporava...

Mislim na teoriju evolucije, a rekao sam da to niko ne osporava, jer sećam se kada je Papa Jovan Pavle II izjavio da se teorija evolucije podudara sa doktrinom o stvaranju. Zaista veoma cenim dela kao što su ova, jer se prestalo sa kontradikcijama između naučne teorije i religioznog verovanja.

Ali taj isti čovek može da bude kao životinjica u šumi, ukoliko ga stave u šumu; poseduje inteligenciju, zna se koliko ima grama u čovečijoj glavi i zna se čak da predstavlja jedino ljudsko biće čiji mozak nastavlja da raste i posle dve i po godine od rođenja, vi to znate, studenti sa univerziteta, treba da ste to pročitali. Ovo veoma utiče na razvoj inteligencije.

Dete koje se do svoje dve i po godine ne hrani odgovarajućim sastojcima, dočekaće šestu godinu, predškolsko ili školu, sa umanjenom inteligencijom u odnosu na decu koja se hrane na odgovarajući način (Aplauzi).

A treba da kažem da je jedna od najpotrebnijih stvari, ukoliko želimo jednakost, jeste bar pravo da se dođe do šeste godine sa kapacitetom inteligencije sa kojom se dete rodi.

Znamo da oni koji nemaju pravilnu ishranu u tom dobu - a u svetu ih ima na stotine miliona - dođu do školskog doba - kada bi bilo škola i učitelja sposobnih da ih uče - sa mnogo manje mogućnosti da nauče, mada isto tako može da se dogodi da se hrane na odgovarajući način u tom dobu, a da posle nemaju ni škole, ni učitelje (Aplauzi).
Međutim, šta se događa sa najsiromašnijim sektorima na Zemlji, koncentrisani uglavnom u zemljama Trećeg sveta, a koji potpadaju u četiri petine čovečanstva?

U tim oblastima koncentrisani su siromašni, gladni, oni koji ne mogu da dostignu nivo uspostavljene sposobnosti, a ne razvojne sposobnosti, oni koji nemaju čak ni škole.

Ako vam kažu da u svetu ima 860 miliona nepismenih odraslih ljudi, odmah će vam objasniti da skoro 90% tih 860 miliona nepismenih živi u Trećem svetu. Treba dodati da u veoma razvijenim zemljama ima nepismenih, i naše prve komšije imaju na milione nepismenih (Zvižduci), totalno nepismenih; ali imaju i na desetine miliona funkcionalnih analfabeta. I neka niko ovo ne uzme...

(Uzvici: "Lekar"). Šta kažete, lekar? Šta kaže za lekara? (Govore mu nešto).

Rekao sam desetine, realno su stotine. Dobro, nije, u razvijenim zemljama nije, ali govorim o Trećem svetu.

(Kažu mu da im treba lekar za nekoga iz publike) Lekar? Imamo ovde jednog lekara. Kome je potreban lekar? U redu, brzo dovedite druga. Poslali smo po lekara, videćete da će brzo doći.

Govorio sam vam - i širim priču protiv svoje volje - o dva veoma važna problema, koja su jako povezana, a to su obrazovanje i zdravstvo.

Dobro, govorili smo o jednom argentinskom lekaru koji je postao vojnik, a da ni jednog trenutka nije prestao da bude lekar, pa nas je to dovelo do pojašnjavanja ovih stvari, a posle sam vam govorio da obrazovanje pretvara životinjicu u ljudsko biće.

Nemojte to zaboraviti (Aplauzi), obrazovanje može to da uradi, da savlada instinkte koje potiču iz prirode.

Štaviše, dodajem, obrazovanje može da isprazni zatvore u kojima se nalaze oni koji nisu dobili nikakvo obrazovanje, pravilnu ishranu; jer čak i u našoj otadžbini kasno smo otkrili da, ma koliko zakona da se izradi, ma koliko škola da se izgradi, učitelja da se osposobi, uvek , iz ovog ili onog razloga, treba mnogo više da se učini za obrazovanje ljudi.

U našem društvu, zbog toga što imamo na stotine hiljada univerzitetskih stručnjaka i intelektualaca, uticaj porodične sredine je presudan.

Kada odete u neki zatvor i tamo ispitate mladiće između 20 i 30 godina, otkrivate da potiču iz najskromnijih i najsiromašnjih slojeva stanovništva (Aplauzi), potiču iz, možemo reći, marginalnih područja.

I obratno, kada ispitujemo društveni sastav veoma traženih škola, do kojih se dolazi preko dobrih preporuka i ocena, onda je obrnuto, većina njih su deca roditelja intelektualaca ili umetnika.

Pazite, ne govorim o klasnoj razlici sa ekonomske tačke gledišta; problem izgradnje jednog novog društva je mnogo teži nego što možda izgleda, jer se mnoge stvari usput otkrivaju.

Ako ste započeli borbu protiv 30% nepismenosti i 90% na granici između totalnog i funkcionalnog analfabetizma i usredsredili se na te zadatke, kada prođu godine i kada se budete bavili temeljnijim proučavanjem društva, tada ćete shvatiti koliko uticaja ima obrazovanje.

Mogu da vam kažem da u najsiromašnijim sektorima, u marginalnim područjima, gde je češće prisutno rasturanje porodice, to rasturanje ima veliki uticaj.

Na primer, možete da procenite da 70% potiče iz rasturenih porodičnih sredina, gde čak 19% ne živi ni sa ocem ni sa majkom, već sa nekim rođakom koji se brine o njemu, a kada se ovaj isti fenomen dogodi u porodici intelektualaca, na detetu se ne zapažaju iste posledice, iako dođe do rasturanja porodice.

Uglavnom ostanu ili sa majkom ili sa ocem; u našoj zemlji obično ostanu sa majkom, a žene na Kubi čine 65% tehničke snage u zemlji (Aplauzi).

Baš je tako kao što vam kažem, nešto malčice više od 65%, vidite vi te fenomene.

Čime se ovo može objasniti, osim obrazovanjem? To znači da školska sprema roditelja, iako je izvršena revolucija, i dalje strahovito utiče na dalju sudbinu dece.

U određenim okolnostima može da se dogodi da decu iz najsiromašnijih sektora, ili sa manje znanja, na prvom mestu čeka zatvor.

Ne govorim više o ekonomskoj situaciji porodice, već o njihovom obrazovanju koje teži da se održi tokom desetina godina, i onda može da se kaže:

Deca ovih osoba, koje obavljaju taj zadatak ili pružaju takvu podršku, nikad neće postati direktori preduzeća, rukovodioci i neće zauzimati važne položaje.

Mi smo proučavali i ovo i još mnogo stvari, ali nije vreme za objašnjavanje.

Govorim to samo da bih napomenuo da bez potpuno temeljne obrazovne revolucije, nepravda i neravnopravnost će i dalje preovlađivati, čak i više od materijalnog zadovoljenja svih građana zemlje (Aplauzi).

U našoj zemlji obezbeđujemo svakom detetu po litar mleka do njegove sedme godine (Aplauzi).

Počev od tog uzrasta, a i zbog naših sredstava, obezbeđujemo mu mleko druge vrste kada, srećom, već postoje mogućnosti za to.
To mleko obezbeđujemo detetu po ceni manjoj od jednog dolara (Aplauzi).

Sa jednim dolarom koji pošalje prijatelju neko ko živi u SAD-u, može da se kupi mleko za 104 dana (Aplauzi).

Blokada je našu zemlju primorala na racionalizaciju, ta blokada koja traje 44 godine (Zvižde); ali u našoj zemlji nema dece bez škole, ni jednog jedinog deteta bez škole (Aplauzi).

U našoj zemlji vodimo zdravstvenu evidenciju za svako dete sa nekim mentalnim problemom, i ne samo dece, već i za stotinu četrdeset i nekoliko mentalno retardiranih osoba.

To je nešto što temeljno proučavamo - uzroci koji dovode do raznih vrsta mentalne zaostalosti, lake, umerene, teške i ozbiljne, svaka vrsta sa svojim karakteristikama; srećom, brojnije su lake i umerene.

Brinemo o svoj deci sa nekim fizičkim ili psihičkim nedostatkom, o slepima ili gluvonemima; ili o još težim slučajevima, o onima koji su u isto vreme i slepi i gluvonemi.

Postoje ljudske tragedije koje, da bi se upoznale, morate da ih proučavate, a mi ih nismo poznavali od prvog dana.
Tek dugom praksom i borbom za obrazovanje, što smo i činili, počeli smo da otkrivamo stvari.
Oni imaju svoje specijalne škole u kojima je upisano 55.000 dece.

Predložili smo da nije dovoljno da dete ide u specijalnu školu između šestog i devetog razreda.

U vezi sa školom, sugerisali smo da, ukoliko se radi o detetu koje ne može da pohađa viši stepen od devetog do dvanaestog razreda, bilo da je to gimnazija, tehnička ili tehnološka škola, ono završi deveti razred, ili da mu se da vreme koje mu je potrebno, ako treba godinu ili dve više, da se pripremi za vrstu posla koji može da obavlja, a uz to, da mu se da posao (Aplauzi).

Ne mogu se potcenjivati deca koja imaju ovu vrstu problema, oni poseduju kvalitete za mnoge druge stvari, a ni mi se više ne mirimo i ne možemo da se pomirimo sa tim, jer bismo bili neodgovorni kada bi ograničavali njihovo učenje samo na ono što može da se pokaže jednom detetu sa ovom vrstom lakših i umerenih ograničenja, kao što je kod većine njih.

Svima se pruža pomoć, bez obzira na stepen invalidnosti.

Možemo da budemo zadovoljni što, uprkos blokadi od 44 godine, nema deteta kome je potrebno specijalno obrazovanje, a da nema svoju školu (Aplauzi).

Želim da dodam jedan podatak, i neka niko to ne shvati kao uobraženost našeg naroda, jer šta god da kažem vezano za ono što smo uradili na polju obrazovanja i zdravsta, kako otkrivamo nove i nove mogućnosti, bude nas sramota što to nismo otkrili ranije.

Neka niko ne misli da se Kuba hvališe uspehom, mogu da vam potvrdim nešto što čak ni mi sami nismo znali.

Uradili smo jedno poređenje sa podacima i istraživanjima UNESCO-a o stepenima obrazovanja, i u našoj zemlji, deca iz četvrtih i petih razreda iz jezika i matematike imaju skoro duplo više znanja u odnosu na decu iz ostalih delova Latinske Amerike, kao i Sjedinjenih Američkih Država; i nemojte misliti da je samo u odnosu na Latinsku Ameriku (Aplauzi).

Znam da vam govorim o jednoj zemlji sa veoma visokim stepenom obrazovanja i kulture; znam kakav je argentinski narod i kakvo je njegovo znanje.

Naša zemlja danas dostiže mnogo viši stepen, ali se Argentina nalazi među ostalim zemljama, četiri ili pet, koje se približavaju našoj zemlji, mada na relativno velikoj udaljenosti.

Međutim, privuklo nam je pažnju otkriće da je znanje naše dece iz jezika i matematike u osnovnim školama na višem nivou u odnosu na najrazvijenije zemlje sveta (Aplauzi).

To znači da naša zemlja danas zauzima to mesto, isto kao što su pokazatelji smrtnosti dece u našoj zemlji ispod sedam na 1000 živorođenih u prvoj godini života - poslednje godine bio je 6,5; prethodne 6,2 - nameravamo još da ga snizimo.

Nismo ni znali da u jednoj tropskoj zemlji može da se smanji na taj nivo smrtnost dece, s obzirom na uticaj mnogih faktora: utiče klima, čak i genetski potencijal stanvoništva; ti faktori, nezavisno od faktora zdravstvene zaštite, ishrane, itd.

Nismo znali da li je moguće smanjiti ga ispod 10, tako da nas je mnogo ohrabrilo to što smo uspeli.

Nemojte misliti da prestonica ima najbolje pokazatelje smrtnosti dece, neke čak čitave provincije imaju manje od pet, što je manje više jednak pokazatelj.

Ne dešava se, kao u nama susednoj zemlji, da u nekim mestima gde žive ljudi sa više sredstava, boljom zdravstvenom zaštitom i ishranom, itd, itd, dostiže 4 ili 5, a u drugim, kao u glavnom gradu Sjedinjenih Država, gde ima dosta siromašnih ljudi i etničkih grupa, Afroamerikanaca koji nemaju odgovarajuću zdravstvenu zaštitu, i gde smrtnost može da bude tri, četiri ili pet puta veća od smrtnosti dece u određenim krajevima u kojima se dobija sva moguća zdravstvena zaštita (Aplauzi).

Znamo šta se dešava sa Hispanomerikancima, Afroamerikancima i sa onima iz drugih delova sveta, koji su im pokazatelji smrtnosti dece, životnog veka, zdravstva, kao što znamo i da više od 40 miliona Amerikanaca nema obezbeđenu zdravstvenu zaštitu.

Kada govorim o Amerikancima, nikada ne govorim sa mržnjom, jer naša Revolucija nas nije učila da mrzimo, zasnovana je na idejama, a ne na fanatizmu, ne na šovinizmu (Aplauzi i uzvici).

Imali smo tu privilegiju da naučimo da smo svi braća, a naš narod se vaspitava u duhu prijateljstva i solidarnosti, kojim dokazujemo naš internacionalni duh (Aplauzi i uzvici).

Na stotine hiljada naših sunarodnika prošlo je kroz tu školu, i upravo zbog toga mogu da kažem da nije tako lako srušiti našu Revoluciju, da nije tako lako pogaziti volju tog naroda, zasnovanu na idejama, shvatanjima i negovanim osećanjima, jer ideje i osećanja moraju da se neguju, od te istine polazimo.

Nije tako lako zbrisati sa lica Zemlje jedan narod koji dostiže određene stepene znanja, sposobnost shvatanja problema, sposobnost jedinstva i discipline (Aplauzi i uzvici).

Baš zbog toga, uprkos naci-fašističkim teorijama, uvereni smo da bi napad na našu zemlju, kao što sam već rekao, imao veoma visoku cenu, jer to je narod koji se nikada neće predati, nikad neće prestati da se bori (Aplauzi i uzvici), i sve dok postoji jedan čovek ili jedna žena sposobna za borbu, oni će nastaviti da se bore.

Upoznavši ovog neprijatelja tokom mnogo decenija, naša zemlja je morala da nauči da se brani.

Naša zemlja ne baca bombe na druge narode, niti šalje avione da bombarduju gradove; naša zemlja ne poseduje ni nuklearno, ni hemijsko, ni biološko oružje (Aplauzi i uzvici).

Desetine hiljada naučnika i lekara iz naše zemlje vaspitavani su na ideji o spašavanju života (Aplauzi).

Bilo bi potpuno u suprotnosti sa njihovim shvatanjima da se jedan naučnik ili lekar bavi proizvodnjom supstanci, bakterija ili virusa, koji su u stanju da prouzrokuju smrt drugih ljudskih bića.

Čak, nisu izostale optužbe protiv Kube da se bavi istraživanjima biološkog oružja.

U našoj zemlji se vrše istraživanja da bi se izlečile veoma teške bolesti, kao što su meningitis izazvan meningokokom i hepatitis, uz pomoć vakcina koje se proizvode tehnikama genetskog inženjeringa, ili nešto izuzetno važno, pronalaženje vakcina ili terapeutskih formula preko molekularne imunologije - izvinjavam se što sam upotrebio reč tehnika, odnosno metodama koje direktno napadaju maligne ćelije - ; kao što se jedne koriste preventivno, druge mogu čak i da izleče, ... tako mi napredujemo tim putem.

To predstavlja ponos naših lekara i istraživačkih centara.

Desetine hiljada kubanskih lekara pružali su internacionalističke usluge na veoma udaljenijim i nepogodnim mestima.
Jednom sam rekao da mi nikada ne bismo mogli da izvršimo preventivne i iznenadne napade na bilo koji mračni kutak sveta.

Naprotiv, naša zemlja je bila spremna da pošalje neophodne lekare u najmračnije kutke sveta (Aplauzi i uzvici).

Lekare, a ne bombe, lekare, a ne inteligentno oružje preciznog nišana jer, na kraju krajeva, oružje koje izdajnički ubija, uopšte nije neko inteligentno oružje (Aplauzi i uzvici: "Ole, ole, ole, Fidel, Fidel!").

Kao što vidite, reči koje sam uputio vama, studentima, vrtele su se oko ovih pitanja koja za nas predstavljaju najveći ponos Revolucije.

Ima onih koji tvrde da je Revolucija na Kubi dobra i da je usredsređena na obrazovanje - bar su to priznali - , na zdravstvo - bar su to priznali - a da sport ima veoma visok stepen razvoja, a ja znam da ste vi veliki ljubitelji sporta, a ti "ole, ole" izašli su, čuo sam ih u jednom sportu (Smeh), u kojem ste vi bili šampioni, deleći tu čast sa Brazilcima (Uzvici: "Ole, ole, Fidel, Fidel!").

Međutim, moraće da kažu, a ne bi smeli u tome mnogo da odugovlače, da Kuba ubrzano napreduje na polju kulture i umetnosti (Aplauzi).

I ne samo da napredujemo u kulturi umetnosti, već i u opštoj integralnoj kulturi.

Mogu da vam dam nekoliko nedovoljno poznatih podataka: u našoj zemlji, u poslednje tri godine, povećao se broj fakulteta.

Postojao je samo jedan Medicinski falkultet, danas ih ima 22, a jedan od njih se zove Latinoamerička škola medicinskih nauka (Aplauzi), gde pohađa oko 7000 studenata koji dolaze iz latinoameričkih zemalja, a broj će se povećati na 10.000 (Aplauzi).

Poznato je d u SAD-u univerzitetske studije, a naročito medicine, koštaju najmanje 200.000 (Uzvici).

Kada na ovom fakultetu, koji radi tek nekoliko godina, bude završilo studije 10.000 studenata, naša zemlja će pružiti saradnju zemljama Trećeg sveta, što bi odgovaralo sumi od 2 milijarde dolara. To je dokaz da, kada se jedna zemlja rukovodi pravednim idejama, iako je siromašna, najsiromašnija, može da učini mnogo (Aplauzi).

To je zemlja koja je 44 godine pod blokadom; zemlja kojoj je, kada je srušen socijalistički blok sa kojim smo imali trgovinu i obezbeđivali naše snabdevanje - kupovali i prodavali - imperijalizam pojačao još više ekonomske mere preko Toričelijevog i Helms-Bartonovog zakona (Zvižduci).

Postoji još jedan zločinački zakon kojeg mi nazivamo Zlikovački zakon o tretmanu Kubanaca, primenjiv jedino na jednu zemlju u svetu: Kubu.

Nekome kome nikada ne bi dali vizu, zbog ranijih krivičnih dela ili iz bilo kojih razloga, ako stigne tamo brodom ili avionom koji je ukrao, ili bilo kojim drugim sredstvom, po prirodi stvari, dodeljuju mu pravo na boravak, pa čak i na rad već sledećeg dana.

Vidite, na granici između Meksika i SAD-a godišnje izgubi život oko 500 lica, zato što su toj zemlji predložili ili nametnuli jedan sporazum, tzv. TLC, koji podrazumeva slobodno kretanje robe i kapitala, ali ne i kretanja ljudskih bića (Aplauzi).

Dok na našu zemlju primenjuju taj Zakon o tretmanu - koga mi nismo tražili za druge, jer se radi o zločinačkom zakonu onih džentlmena koji optužuju ceo svet da krše ljudska prava, nešto što mogu, kada je o Kubi reč, da rade samo na bazi niskih kleveta i besramnih i besmislenih laži - tamo prouzrokuju smrt na stotine Meksikanaca i Latinoamerikanaca, tamo gde svake godine umire više ljudi nego što ih je umrlo za 29 godina trajanja Berlinskog zida (Aplauzi).

O Berlinskom zidu sam govorio milion puta; ali nema vesti, sem nekih vrlo sporadičnih, o Meksikancima koji svake godine ginu pokušavajući da pređu granicu.

Ako ste Latinoamerikanac, Azijat ili iz bilo koje druge zemlje, koji stiže ilegalno i ostaje, nazivaju vas izbeglicom ili emigrantom. Ako ste Kubanac, već imate overeno prezime: oni su egzilanti.

U SAD-u nema kubanskih emigranata, iako više od 100.000 godišnje posećuje svoju rodbinu na Kubi, ali oni nisu emigranti, oni su egzilanti; to je reč prikačena uz pomoć perfidnih metoda za širenje konfuzije i laži.

Mogu da vas uverim da kada bi ovaj zakon, koji su na nas primenili tokom 37 godina, primenili na Latinsku Ameriku i Karibe, kojima žele da nametnu Asocijaciju slobodne trgovine na američkom kontinentu (Uzvici), ALCA!, da su na njih primenili te prerogative - ponavljam, ne preporučujemo to jer se radi o zlikovačkom