Govor Predsednika Republike Kube, Fidela Kastra Rusa, na proslavi Međunarodnog praznika rada , sa umecima koji su dodati pisanom tekstu tokom govora i nekoliko pridodatih tačaka. Trg Revolucije, Prvi maj 2004.

Izgleda da je ovaj skup premašio sve rekorde (Aplauzi i uzvici).

Dragi gosti,
Dragi sunarodnici,

Ovo je četrdeset i peta komemoracija slavnog Praznika rada, koji slavimo od pobede Revolucije.
Značajne stvari se dešavaju i unutar i van naše zemlje.
Revolucija slavno nastavlja svoj put sa više političke snage i uspeha nego ikada. Nedavno smo imali i dokaze za to: sastanci u Ženevi 15. i 22. aprila ući će u istoriju revolucionarne diplomatije. Oni pokazuju trenutak kada su veliko licemerje, neprekidne laži i cinizam, pomoću kojih gospodari sveta nastoje da sačuvaju svoj truli sistem političke i ekonomske dominacije koji su nametnutnuli čovečanstvu, zadobili presudni udarac.

Naša zemlja je još jednom sela na optuženičku klupu. Nova administracija Sjedinjenih Država – ako je to uopšte administracija (Smeh) - zajedno sa državama Evropske Unije, počinile su grešku jer su zaboravile da je na krajnjem istoku Kube, na nasilno okupiranom prostoru od 117,6 kilometara kvadratnih, gde je smeštena pomorska baza u Gvantanamu - što već samo po sebi predstavlja grubu povredu suverenih prava jedne male zemlje i međunarodnih zakona - postojao u tom trenutku jedan od najgrotesknijih slučajeva kršenja ljudskih prava koji je ikad viđen u svetu. Nikada nas prethodno nisu konsultovali. Jednostavno su nas obavestili o odluci vlade Sjedinjenih Država da prebaci zatvorenike u ovu bazu.

Dana 11. januara 2002. vlada Kube je objavila deklaraciju u kojoj je izričito naveden stav naše zemlje.
Svetsko javno mnjenje zna da, posle užasnog zločina počinjenog na Kule bliznakinje u Njujorku, taj čin je jednoglasno osuđen od strane svih savesnih ljudi na planeti.

Međutim, vlada najmoćnije zemlje na planeti, potcenjujući sve norme u vezi sa onim što svet priznaje kao osnovne principe ljudskih prava, stvorila je taj užasni zatvor gde se drže stotine otetih građana iz mnogobrojnih zemalja sveta, među njima i neki iz samih zemalja saveznica Sjedinjenih Država, bez suđenja, komunikacije, identifikacije, zakonske odbrane, bez ikakve garancije fizičkog integriteta, bez istražnog i krivičnog zakona i na neograničeno vreme.

Mogla je da koristi sopstvenu teritoriju za takav čudan doprinos civilizaciji, ali ipak je to učinila na parčetu zemlje koje je nezakonito i silom oduzela drugoj zemlji, Kubi, koju svake godine u Ženevi optužuje za kršenje ljudskih prava.

Uprkos tome, događaju se zadivljujuće stvari u Komitetu za ljudska prava.
U sadašnjim uslovima u svetu preovlađuje opšti strah od surove imperije, njenih pretnji, pritisaka i represalija svake vrste, posebno prema najnemoćnijim zemljama Trećeg sveta. Glasati u Ženevi protiv jedne rezolucije koju su izradile i podnele Sjedinjene Države, a posebno ako je usmerena protiv Kube, zemlje koja je skoro pola veka prkosila njihovoj aroganciji i prepotenciji, skoro da predstavlja samoubilački čin. Čak su najjače nezavisne zemlje primorane da vode računa o političkim i ekonomskim posledicama svoje odluke.

Kao što se nedavno moglo videti u Ženevi, i pored ovih faktora, neki zasnovani na čvrstim principima, a drugi na činu jedinstvene hrabrosti, dvadeset zemalja, ne računajući Kubu, bilo je protiv rezolucije, dok je deset bilo uzdržano iz dostojanstva i poštovanja prema sebi samima. Od 53 člana Komiteta, samo ih je 22 podleglo ovoj sramoti, uključujući i Sjedinjene Države.

Iz Latinske Amerike, sedam zemalja, među njima četiri veoma siromašne na socijalnom i ekonomskom planu, krajnje zavisne i sa vladama koje su primorane na potpunu pokornost. Niko ih ne smatra nezavisnim državama. Do sada one to jednostavno simuliraju.

Peru, peta latinoamerička vlada koja je zajedno sa SAD-om glasala protiv Kube, predstavlja primer stepena podaništva i zavisnosti do kojeg je imperijalizam i njegova neoliberalna globalizacija doveo mnoge države Latinske Amerike, koje je politički uništio za tren oka, primoravajući ih na takve stvari koje su kao poljubac đavola.

Šefu peruanske države je za samo nekoliko meseci opala popularnost na samo 8%. Verujem da oni koji ga podržavaju, čine samo delić ovog skupa. Sa tako beznačajnom podrškom apsolutno je nemoguće suočiti se sa kolosalnim ekonomskim i socijalnim problemima koji pogađaju zemlju.

U stvari, niti upravlja, niti može bilo čim da upravlja. O tome vode brigu transnacionalne kompanije i oligarsi, sve dok se društvu ne smrkne, kao što već počinje da se dešava u nekim zemljama.

Stigavši do te tačke i sećajući se reči našeg venecuelanskog brata, osećam želju da uzviknem: Živela Venecuela! (Aplauzi i uzvici: Živela!). Živeo revolucionarni bolivarijanski proces! (Aplauzi i uzvici: Živeo!) Živeo Ćavez, briljantni i hrabri vođa Bolivarovog naroda! (Aplauzi i uzvici: Živeo!)

Nastavljam:
Ostaju vlade Čilea i Meksika.
Prvu neću da osuđujem. Više bih voleo da ponašanje predsednika Čilea u Ženevi osude, u ime Salvadora Aljendea (Aplauzi), koji je pao boreći se sa oružjem u ruci i već zauzima počasno i slavno mesto u istoriji ovog kontinenta, kao i hiljade nestalih Čileanaca, mučenih i ubijenih na zahtev onih koji su izradili i predložili rezoluciju kojom bi osudili Kubu - zemlju u kojoj se takva ili slična dela nikada nisu dogodila - da oni koji se zalažu u Čileu za plemenite ideje i teže da izgrade zaista humano društvo, osude stav predsednika Čilea u Ženevi.

U Meksiku, nama bliskom i bratskom narodu, Nacionalni kongres je uzalud zahtevao od svog Predsednika da se uzdrži od davanja podrške rezoluciji, iako mu je to zatražio predsednik Buš. Veoma je bolno videti kako se pretvara u pepeo toliki ugled i uticaj koji je Meksiko stekao u Latinskoj Americi i u svetu zbog svoje besprekorne međunarodne politike, proistekle iz prave i temeljite revolucije. Solidarnost i podrška Latinske Amerike Meksiku i Meksika Latinskoj Americi, od vitalnog su značaja. Severni sused oduzeo je Meksiku više od polovine teritorije, a preostalom delu preti velika opasnost. Praktično, granica Sjedinjenih Američkih Država sa Meksikom više nije reka Rio Bravo o kojoj je govorio Marti.

Sjedinjene Države su zašle mnogo dublje u Meksiko. Ta granica je danas linija smrti, gde oko 500 Meksikanaca godišnje izgubi život u nastojanju da je pređe.

A sve to na osnovu brutalnog i nemilosrdnog principa: slobodan protok za kapital i robu; progon, izopštenost i smrt za ljudska bića. Uprkos tome, milioni Meksikanaca izložili su se tom riziku. Danas zemlja dobija više prihoda od doznaka iz inostranstva nego od izvoza nafte, čak i pored njene sadašnje visoke cene.

Da li se, možda, tako neravnopravna i nepravedna situacija rešava glasajući protiv Kube u Ženevi i optužujući je za kršenje ljudskih prava?

Ono što je najgore i što je ponižavajuće za Meksiko je to što su vesti vezane za glasanje u Ženevi, kako za dan 15. tako i za 22, bile saopštene iz Vašingtona.

Evropska Unija je, kao i uvek, kompaktno glasala, kao udružena mafija podređena Vašingtonu.

Ove prljave i nemoralne manifestacije, koje se uočavaju od samog početka Kubanske revolucije, nikada nisu postigle uspeh, sve do rušenja socijalističkog bloka. Najezda otpadnika, željnih kredita i robe potrošačkog društva, pridružila se mafiji Evropske zajednice. Tada su u Komitetu za ljudska prava postigli tu jadnu tvorevinu: rezolucije izvučene klještima, u žestokoj borbi koju Kuba nikad nije prestala da vodi protiv nečasne komedije koju nameće imperija, njeni saveznici, sledbenici i podanici, da bi dobili jedan ili dva glasa prednosti u odnosu na suprotstavljene i uzdržane glasove 60% članova Komiteta. Jedanput nisu vodili računa i izgubili su. Od tada utrostručuju snage i ustostručuju pritiske i pretnje protiv zemalja koje imaju potpunu zavisnost od kredita, fondova i sredstava međunarodnih organizacija, i treba da odluče, a sve pod kontrolom Sjedinjenih Država.

Jednog dana treba sagraditi spomenik onim zemljama koje su u takvim teškim uslovima rizikovale sve i glasale protiv jenkijevskog nacrta (Aplauzi). Istorija ove bitke činiće stranicu dostojnu sećanja. Vidite, ove godine, od 53 člana Komiteta, 60% ih nije podržalo.Te pirove pobede imperija naziva uspesima, a optužuje Kubu, uprkos tome što su napori i politička cena svake godine sve veći.

Ovde, među nama, mogu da kažem da je u temeljnom istraživanju onoga što se dešava u svetu i onoga što se dešava u ljudskom društvu, bez ikakvog izuzetka, čak i Evrope, i najčistijih i najsvetijih društava nekih delova Evrope, ne postoji tako čista stranica uvažavanja i poštovanja ljudskih bića kao ona koju je praktikovala slavna Kubanska revolucija (Aplauzi).

Sam sistem koji svodi na nulu jedan deo društva, dok drugi žive u krajnjem izobilju, sam po sebi, sa etičke tačke gledišta, nedostojan je da se naziva humanim društvom.

Ove kampanje, kojima upravlja vodeća supersila i koju podržavaju saveznici koji zajedno sa imperijom eksploatišu svet, su prave farse i laži, sramni politički izrazi, proistekli iz potrebe da se opravdaju ogromne nejednakosti koje ne mogu biti prevladane dok ne iščezne ekonomski sistem nametnut svetu. Mi zaista znamo koja su istinska ljudska prava.

Ne mogu sebi da objasnim kako jedno bogato društvo, kao što je ono u našem susedstvu, može da govori o ljudskim pravima, kada 44 miliona ljudi nema pravo na medicinsku zaštitu, kada milioni građana žive u getima, kada brojni prosjaci žive ispod mostova, kada postoje milioni nepismenih i polunepismenih, kada ima mnogo miliona muškaraca i žena bez posla, a zatvori su puni dece najsiromašnijih slojeva i onih isključenih iz društva.

S druge strane, niko ne bi mogao sebi da objasni brutalna bombardovanja koja sprovode protiv bilo koje zemlje, ili kako jedan poglavica imperije, koji proglasi pravo na iznenadni i preventivni napad na 60 ili više zemalja, ne vodeći računa o nedužnim osobama koje će poginuti, može na ovoj planeti da govori o ljudskim pravima.

Mržnja prema Kubi rađa se iz neočekivanog otpora sa kojim se jedan mala zemlja suprotstavila toj sili i savezničkim silama koji su pljačkaši sveta. Prisustvo Kube je jedan prst koji optužuje i dokaz da narodi mogu da se bore, da se odupru i da pobede. Samo prisustvo Kube je poniženje za one koji su nametnuli najodvratniji sistem eksploatacije koji je ikad postojao na zemlji.

Postoji mnogo načina da se to objasni. Naš venecuelanski brat nas je ovde podsetio na nešto o čemu mi obično ne govorimo, na medicinsku saradnju naših naroda sa drugim zemljama. Ništa od toga ne bi nikad bilo moguće bez revolucije. Zatekli smo – dobro je poznato – 30% nepismenih i 90% između nepismenih i polunepismenih, jer osoba koja na ovom svetu ne raspolaže barem sa završenih šest razreda, a već danas bi trebalo govoriti o najmanje devet, je polunepismena.

Oni žele da sakriju da Kuba zauzima prvo mesto u svetu u sferi obrazovanja; da njeni osnovci zauzimaju prva mesta na testovima znanja, čak iznad razvijenih zemalja (aplauzi); da je minimum znanja, izuzev retkih slučajeva, barem deveti razred, i da ne postoji ni jedna druga zemlja u svetu koja je dostigla taj minimalni nivo kao opšti.

Oni znaju da, uprkos njihovoj kriminalnoj blokadi i preprekama koje su nam nametnuli za dobijanje lekova, opreme i medicinske tehnologije, u našoj zemlji je smrtnost dece manja nego u Sjedinjenim Državama (aplauzi); možda ne znaju da ćemo smanjiti tu smrtnost dece čak na manje od 6, a možda i na manje od 5 u skorije vreme. Branimo ubeđenje – o kome nikad ne govorim – da u periodu, ne dužem od 5 ili 6 godina, životni vek naše zemlje će dostići barem 80 godina (aplauzi), i zemlja će se pretvoriti u najnapredniji centar medicinskih usluga u svetu.

Ako se analiziraju milioni dece koja svake godine umiru, a mogla bi biti spasena u zemljama Trećeg sveta, među kojima mnoge dostižu cifre veće od 150 na svakih 1000 živorođenih, i onih koji umiru među stanovništvom većine tih istih zemalja koje su tamo u Ženevi glasale protiv Kube, shvatićete da se na Zemlji svake godine vrši genocid; da na Zemlji svake godine umire više miliona ljudi, dece ili odraslih, nego što ih je umrlo u Prvom svetskom ratu, i skoro toliko koliko ih je poginulo u Drugom, koji bi se mogli spasti, a ne preživljavaju zbog nedostatka medicinskih sredstava.

Arsenal argumenata, kojima bismo mogli raspolagati da bismo pokazali da je to najokrutniji sistem koji je ikad postojao, je ogroman. Dovoljno je samo koristiti jednostavne matematičke računice da bi se dokazao genocid koji SAD i njeni evropski saveznici vrše svake godine protiv sveta.

Oni znaju da je to istina, ne usuđuju se da o tome raspravljaju; oni su ti koji su stvorili nerazvijenost, oni su ti koji su održali zaostalost kroz kolonizaciju, pljačku prirudnih resursa, pa čak i kolonizaciju miliona i miliona ljudskih bića, stvarajući prostor za ovaj svet bede, sa još ozbiljnijim problemima za rešavanje – ne nameravam da ih ovde spominjem - , skoro nerešivim problemima, koji zajedno sa drugima, ugrožavaju postojanje vrste.

U skladu sa kratkoćom koja se zahteva na ovim skupovima, i imajući u vidu napore koje narod ulaže da bi ovde došao, boraveći na jednom mestu više sati, ograničavamo se da citiramo samo neke izolovane slučajeve; ali vam kažem ovako, ovako!, ovim rečima:

Kapitalistički sistem, koji je u jednom vremenu igrao određenu progresivnu ulogu nasuprot feudalizmu, i kasnije postao imperijalistički sistem, kao i aktuelne forme kojima danas pljačka narode, rasipa i uništava prirodne resurse planete, je nešto najneshvatljivije i nešto što se najviše kosi sa poštenim, iskrenim i objektivnim shvatanjem ljudskih prava.

Tamo u Ženevi sastaju se grupno gospodari svetske ekonomije. Vredelo bi ih pitati sa koliko zemalja Trećeg sveta su sarađivali, šta su učinili protiv aparthejda u Južnoj Africi, koliko su nastavnika i lekara poslali u zemlje Trećeg sveta. Već sam rekao da nam nije prijatno da pominjemo ove stvari, možda to danas činim zato što se ovog Prvog maja upravo govori o onome što se desilo u Ženevi pre nekoliko dana.

Treba pitati svakog od te gospode koliko lekara imaju u zemljama Trećeg sveta. Zato što postoje neke organizacije, Lekari bez granica, neke fondacije koje nude pomoć, ali reći ću vam nešto kao referencu: Siguran sam da SAD i Evropa zajedno ne raspolažu brojem lekara koje Kuba ima na Haitiju, gde pružaju pomoć u veoma teškim uslovima više od 7 miliona stanovnika (aplauzi).

Mogu se upitati ponaosob zašto ta društva nisu osmišljena za pravdu, solidarnost; vaspitana u egoizmu, nesposobna su da podnesu bilo kakvu žrtvu za druga ljudska bića.

Pomenuo sam jednu zemlju, Haiti, u kojoj neprestano intervenišu i koju napadaju, ali joj nikad ne šalju nijednog lekara. Ne znam šta će reći ako im danas, na primer, budem rekao da Kuba u ovom trenutku obavlja brojne medicinske programe u Africi i Latinskoj Americi, i da ukupni broj kubanskih lekara, stomatologa i medicinskih tehničara, koji pružaju usluge drugim narodima, dostiže ne manje od 17 000 (aplauzi), koji godišnje spasavaju stotine hiljada života i vraćaju ili obezbeđuju zdravlje mnogim desetinama miliona ljudskih bića. A niko ne misli da ćemo ostati bez lekara, jer ovaj napor ide uporedo sa jednom istinskom revolucijom medicinskih usluga u našoj zemlji.

Pre nekoliko minuta sam govorio sa Saezom o odvijanju kapitalnih popravki poliklinika i o novim uslugama. Oni sami sebi zacrtali da će pre kraja godine da završe praktično 82 poliklinike u glavnom gradu zemlje – i neke skoro izgrađene – sa uslugama koje nikad nisu imali (aplauzi). Pominjem samo jedan detalj, samo jedan, jer radimo još mnogo drugih stvari, ne samo u Havani, nego po čitavoj nacionalnoj teritoriji.

Mogli bismo da zamislimo koliko miliona ili desetina miliona putovanja bismo uštedeli građanima koji, i pored teškoća sa prevozom, moraju da idu da posete rođake u bolnicama, dok će se mnoge usluge koje su se ranije pružale u bolnicama, uskoro pružati u poliklinikama.

Naša zemlja će bez sumnje imati, ponavljam, bez sumnje, najbolji sistem medicinskih usluga na svetu. I ako smo pre nekoliko godina govorili o desetinama hiljada specijalista opšte medicine, nije daleko dan kada će naša zemlja moći da govori o desetinama hiljada doktora medicinskih nauka, i radi toga i zajedno s tim, postoje programi koje sprovodimo u obrazovanju, kulturi, sportu i drugim oblastima, koji će biti podržani jednom mnogo solidnijom ekonomskom osnovom nego što je ona koja je uticala na razvoj naše zemlje, posvećena proizvodnji šećerne trske i drugih sličnih proizvoda, koje bi samo jedno nepismeno i gladno stanovništvo moglo da obavlja kao jedini način preživljavanja.

Banditi koji nas optužuju za kršenje ljudskih prava, ne bi se usudili da tamo kažu da je Kuba jedina zemlja na svetu – neka vide koliko je velik podvig ovog naroda – u kojoj nema nestalih, niti mučenih za svih 45 godina Revolucije (aplauzi).

Sproveli smo tako čistu revoluciju kao što je bio i rat koji smo vodili na planini Siera Maestra, u kojem se nikada nije streljao nijedan zatvorenik, niti udarao da bi se od njega izvukla neka informacija. Skoro da je to jedina zemlja u Latinskoj Americi u kojoj nisu postojali eskadroni smrti i vansudska pogubljenja, a prošlo je 45 godina. Nađite samo jedan slučaj – vi, otrovni jezici imperije i vaši odani sledbenici – i mogli bismo da vam poklonimo Republiku Kube, ako budete našli ijedan takav slučaj (aplauzi).

Ja govorim o činjenicama, ni najmanje nisam slžklon preterivanjima. Tokom 45 godina, znamo šta smo postigli i kako smo pravolinijski, bez odstupanja, održavali potpunu odanost principima koji su omogućili pobedu u ratu i ostvarenje revolucije, koju smo znali da branimo tokom 45 godina. Šta je ona danas, koji je nivo svesti, kulture, ideja i jedinstva postignut? Ne postoji, i mogu da potvrdim, jedan jedini narod sa većim nivoom kulture i političkog znanja, nego što je onaj koji poseduje naša zemlja. I dodajem samo još nešto, tek počinjemo, (aplauzi).

Jutros sam to video na našoj televiziji i bilo je očigledno. Oni su anketirali ne zna se koliko ljudi, i trebalo je videti šta su oni govorili. Video se jedan novi svet, svuda studenti sa svih strana, univerzitetski studenti, studenti Univerziteta za nauku i informatiku, studenti škole za umetničko obrazovanje (Uzvici), studenti škola za socijalne radnike, škola za ubrzano obrazovanje profesora, učitelja, bolničarki, škola koje delimo sa hiljadama mladih, da ne kažem stranaca, mlade braće, koji potiču iz zemalja Latinske Amerike i iz drugih zemalja (Aplauzi).

Nemoguće je ne osetiti ponos kada pomislimo da, ne samo da šaljemo na hiljade lekara, nego i da pozivamo hiljade i hiljade mladih iz Latinske Amerike i drugih zemalja da studiraju medicinu na Kubi.

Zaista smo razvijali sve efikasnije metode prenošenja znanja, i ko zna koliko će još vremena ostali narodi sveta zaostajati u dostizanju ove efikasnosti i metoda, a posebno u njihovoj primeni.

Nema, međutim, ni najmanje sumnje, da će za kratko vreme Venecuela, gde je počela borba za nezavisnost Amerike, i koja primenjuje i primenjivaće sve bolje programe obrazovanja, odvesti taj borbeni i herojski narod do sličnog nivoa koji danas ima Kuba.

Rekao bih da je politička cena igrice tamo u Ženevi svaki put sve veća. Ali im se ove godine nešto omaklo ili, kako se vulgarno kaže, zeznulo ih, i skoro im došlo glave.

Kada je ove godine Kuba predložila slanje jednog predstavnika Komiteta koji bi izvideo šta se dešava u pomorskoj bazi u Gvantanamu, nastala je panika kod družine licemera, posebno među onima iz Evropske zajednice.

Urušavao se moral. Neke evropske vlade su se zaista postidele, morale su da priznaju svoju nedoslednost i licemerje ili nešto što je nemoguće: prkošenje imperiji.

To je bilo previše za tako uzvišene branioce ljudskih prava, čija su koplja uprta samo prema svojim nekadašnjim dugovekovnim kolonijama, u kojima su pobili na desetine miliona domorodaca i dovezli iz Afrike bezbroj ljudskih bića, koja su pretvorili u robove, sa manje slobode od životinja za vuču.

Tako postupaju prema milijardama stanovnika Trećeg sveta, žrtvama pljačke, nejednake razmene i izvlačenja prirodnih bogatstava i svih konvertibilnih valuta iz rezervi svojih centralnih banaka, deponovanih, pre svega, u bankama Sjedinjenih Država ili Evrope, kojima ove banke finansiraju ulaganja, trgovinske i budžetske deficite, kao i vojne pustolovine imperije i njenih saveznika.

Pred kubanskim predlogom u Ženevi, opet su Buš lično i njegovi najvažniji poglavari morali da se mahnito pokrenu pozivajući lično Predsednike i Šefove država. Niko ne zna kako je našao toliko vremena, posebno, ako se ima u vidu, kako kažu, da mnogo voli da spava (Smeh), niti kako je uspeo da se bavi Irakom, finansijskim problemima države, banketima za prikupljanje fondova, kao i aktivnostima za izbornu kampanju. Možda nije pravedno da ga nazovemo Führerom, možda je on genije.

Zašto Buš može da govori o budžetskom deficitu od 512 milijardi dolara, i o sličnom trgovinskom deficitu, od ukupno bilion dolara za samo jednu godinu? Zato što manipuliše i troši devize ogromne većine u svetu za odbranu tih i drugih privilegija.

Sav novac iz rezerve centralnih banaka zemalja Trećeg sveta se čuva u inostranim bankama, pre svega u onima iz Sjedinjenih Država, i sav novac onih koji ga uopšte imaju, pošteno i nepošteno zarađen, usled straha od stalnih devalvacija slabih valuta njihovih zemalja, menjaju u dolare i deponuju u banke Sjedinjenih Država, ili neke druge razvijene zemlje. Zbog stava MMF-a, nijedna centralna banka tih zemalja Trećeg Sveta ne može da im zabrani da menjaju novac u dolare ili druge konvertibilne valute. Gospodari ovog novca traže sigurnost za ono što su uštedeli ili za ono što su ukrali; bilo koji novac izvlače iz zemlje, ne da bi nešto kupili, čak ni da bi ga proćerdali, već ga odnose zauvek. Taj novac, deponovan u bankama SAD-a ili Evrope, pozajmljen je preduzetnicima ili onom kome je potreban, a među onima kojima je najpotrebniji su vlade. Taj novac za pokrivanje budžetskog deficita od više od 500 milijardi dolara potiče iz tih banaka.

Na taj način, nametnuti ekonomski sistem obavezuje narode Trećeg sveta da prebacuju svoj novac u razvijenije zemlje, što se razlikuje od činjenice, podjednako mrske, da oni svaki put sve skuplje naplaćuju svoje proizvode, sve manje plaćaju za osnovne proizvode, a osim toga, postojanje duga koji u Latinskoj Americi dostiže više od 750 milijardi, što se zajedno sa ostalim zemljama Trećeg sveta penje na 2,5 biliona dolara.

To će dovesti svet, i već ga vodi, do katastrofe, do ćorsokaka, do nerešivih problema. Tako će čovečanstvo morati da se bori, pre nego za ekonomsku pravdu ili za pravednu raspodelu bogatstava, za preživljavanje vrste. Kažem vam ovog Prvog maja, sada, kada bi već trebalo da se završi ova svečanost (Smeh).

SAD ove godine imaju budžetski deficit od 512 milijardi dolara, uz dodatni trgovinski deficit od više od 500 milijardi dolara, što svet plaća novcem koji je bespovratno otišao. Tim novcem se naoružavaju do zuba najsavremenijom ratnom opremom i vode osvajačke ratove u potrazi za sirovinama.

Poredak uspostavljen u svetu, posebno posle Drugog svetskog rata, sporazumima iz Breton Vudsa – čuli ste da se pominje taj naziv – dodelio je SAD-u velike privilegije, jer su u tom trenutku raspolagale sa 80% svetskog zlata. Ta zemlja nije bila razorena u ratu, izvozila je mnogo, mnogo, mnogo razorenoj Evropi; razorenoj Aziji – i akumulirala je 30 milijardi dolara u zlatu. Zbog toga su im ustupili pravo na emisiju deviza za svetsku trgovinu, iako je trebalo da pokriju određenom količinom zlata svaki dolar koji bi odštampali.

Od 1971 godine, kada su u ratu u Vijetnamu potrošili ogromne sume, i njihove rezerve iz rata se smanjile na trećinu, gospodin Nikson – dobro poznat – ukinuo je pretvaranje tog novca u zlato; i od tada ono što cirkuliše su papiri.

Trebalo bi vremena da se bolje objasni, ali imamo okrugle stolove, imamo dva nova televizijska kanala. Naši stručnjaci, naši profesori, bi mogli da objasne stanovništvu ova pitanja, koja su od velikog interesa i pomažu da se shvati šta je u stvari svet.

Međunarodna situacija je složena. Pustolovna politika sadašnje administracije uvukla je svet u probleme koji se sve teže mogu rešiti. Nametnuti ekonomski poredak je sve manje održiv. Zbog toga se niko ne čudi kada nastanu neobuzdani socijalni pokreti ili izbiju revolucije bilo gde i bilo kad, što se već dešavalo.

U evropskim okvirima, u Španiji se dogodilo nešto grandiozno i stimulativno. To je izuzetno delo, pa čak i ekskluzivno, španskog naroda, prvenstveno njegovih mladih ljudi. Obratite pažnju na ono što sam rekao:

»izuzetno delo, pa čak i ekskluzivno, španskog naroda, prvenstveno njegovih mladih ljudi«, čiju slavu niko sada ne pretenduje da prisvoji. Dobro smo znali kakva je u tom trenutku bila situacija u Evropi. Herojska politička bitka od jedva 48 sati posle tragedije i uoči održavanja izbora, zadala je težak udarac perfidnom manevrisanju prethodne vlade Španije kako bi, u svoju korist i u korist ratnih interesa Sjedinjenih Država, mogla da manipuliše užasnim događajem od 11. marta.
Čitav svet je znao kakvo je stanje sa izborima. Konzervativna partija gospodina Aznara, u skladu sa povoljnim konjunkturalnim ekonomskim faktorima i monopolom glavnih mas medija, i prema anketama i studijama, dobila bi možda apsolutnu većinu u parlamentu; međutim, dolazi do velike tragedije u Španiji, do pomenutog terorističkog napada, koji je izazvao više od 1000 žrtava, što mrtvih, što ranjenih. Bili smo svedoci evolucije događaja.

Gospodin »Anzar« - kako Buš zove Asnara – on nije naučio da pravilno izgovara to ime (smeh) – odmah je počeo da manipuliše vestima i da optužuje ETA-u, mada ETA nije imala apsolutno nikakve veze sa tim događajem.

Svako može da primeti način delovanja različitih organizacija jednog ili drugog tipa. Bilo je veoma očigledno ne odgovara njenom stilu.

Asnar odmah lansira optužbu da je to bilo delo ETA-e i održava je po svaku cenu jer se to desilo u četvrtak, 11. Sećam se da je u petak, 12. marta u 8 uveče, predato odlikovanje Gladis Marin, kojoj je dodeljen orden Hose Marti.

Tog istog dana u 6 popodne, na programu okruglog stola kubanske televizije, naši novinari su optužili taj cinični i prostački manevar. Okrugli stolovi preko Interneta i satelita se slušaju u mnogim mestima, a među njima i u Španiji.

Izražavali su želju naših novinara da stignu do španskih prijatelja, sa svom hitnošću važnih informacija koje su se mogle prikupiti na Zapadu o tim događajima i značajnim stavovima međunarodnih analitičara.

U Španiji veliki mediji nisu o tome govorili. Ne znamo da li je kubanski prenos mogao da bude od neke koristi mladim španskim kadrovima koji su započeli epsku političku bitku. U suštini, nedostajalo je samo 36 sati do početka izbora.

U subotu 13. Asnar je još uvek insistirao i uporno ostajao pri svojoj optužbi, izgledao je besan braneći tezu da je bila ETA, dok su oni iz Al Kaide izjavljivali da su oni bili autori događaja.

Asnaru i Sjedinjenim Državama je savršeno odgovaralo da to bude ETA, jer je u Evropi bilo mnogo otpora ratu u Iraku (aplauz). Da je ETA počinila sličnu stvar u srcu Evrope, politički kapital gospodina »Anzara« i ratoborna linija bi imale znatnu korist.

To je bio uzrok ogromnog interesovanja za sprovođenje tog prljavog manevra 48 sati pre izbora na kojima su očekivali da dobiju još mnogo više glasova, ali španski narod je otkrio prevaru. Iste subote, uoči izbora, masa se okupila ispred kacelarije vladajuće partije, prvenstveno maldež, protestovala i nemilosrdno osudila strašnu prevaru. Ono što u tom času niko nije mogao da zamisli – poveravam vam da se meni učinilo nemogućim da će doći do neke reakcije – nemoguće se dogodilo, i sav taj svet, komunicirajući međusobno na razne načine, preneo je osudu po čitavoj Španiji, bez pomoći glavnih štampanih medija. Potvrđeno je da su tokom čitave noći koristili sva sredstva za komunikaciju, a sledećeg dana, glasao je veći broj građana nego ikad, i velika vest: Španski narod je oštro kaznio onog fariseja, onu špansku Selestinu – kako je mi zovemo – koja je u Santo Domingu regrutovala Honduras, Salvador i, ko bi to rekao, ko bi to rekao!, čak i jednu malu trupu iz sandinističke vojske koja je poslata u Irak, zajedno sa mladim vojnicima pomenutih zemalja, kao topovsko meso, koje je on nagovorio, kao onaj koji se obavezao da obavi odgovarajuće formalnosti. Ko bi mogao da zamisli da bi jednog dana mladi Latinoamerikanci bili poslati kao topovsko meso u taj nepravedni genocidni rat!

U Španiji su videli da je, uprkos tome što je značajna većina mas medija podržala jednu lošu stvar, narod sposoban da se suprotstavi i udari packe Selestini, na isti način kao što je u istim okolnostima venecuelanski narod udario više od jedne packe izdajničkoj oligarhiji svoje zemlje (Aplauzi).

Treba verovati u narode, i što više uče, veće znanje, veću opštu i političku kulturu imaju, mnogo će biti teže da ih neko tretira kao stado nepismenih i neobrazovanih.

Ako mi dozvolite, nastavljam, nema još mnogo; ali zavisi od vas (Aplauzi).

Sadašnja vlada je ispunila obećanje i povukla španske trupe iz Iraka.

To je nesumnjivo čin vredan hvale.

Međutim, pod prethodnom vladom, španska država se obavezala da regrutuje značajan broj mladih iz Dominikanske Republike, Hondurasa, Salvadora i Nikaragve i da ih pošalje u Irak, kao topovsko meso, pod komandom Španske legije, što je jedinstveni slučaj u istoriji ove hemisfere.

Španija koja, kao stara metropola latinoameričkih zemalja, teži da joj se ukazuje poštovanje i počast, pa čak i da vrši određenu ulogu u Latinskoj Americi i na Karibima, treba da ima odgovornost i moralnu dužnost da se bori za konačni povratak mladih Latinoamerikanaca u svoju domovinu, poslatih u Irak od strane prethodne vlade.

Postoji nova vlada, ali država mora da snosi odgovornost za ono što je prethodna učinila, i na tome rade. To je odgovornost i moralna obaveza Španije da pokrene i podrži povlačenje tih mladića koji su u Iraku.

Vi već znate, metropole su metropole, i uvek nstoje da veruju da su njihovi stari podanici kao novorođeni čukununuci kojima je potrebna pomoć mudre metropole. Ponekad govore o pomoći, ili kao u Evropi, govore da će nam dati humanitarnu pomoć, a jednog dana im padne na pamet da preduzmu represivne mere.

Ti se nisu sećali monstruoznog zatvora u Gvantanamu; nisu se sećali monstruozne nepravde, okrutnog i nemilosrdnog načina na koji u SAD-u drže petoricu heroja ove zemlje, koji su branili svoju otadžbinu od terorizma, tražeći informacije; terorizma koji su izmislile i primenjivale vlade SAD-a protiv Kube tokom 45 godina (Uzvici).

Zbog čega ponavljati istoriju, hiljade sunarodnika su izgubili svoje živote; zbog čega se sećati onoga iz Barbadosa. Činjenica je da se oni iz Evropske zajednice nisu sećali ničega i da su se tamo u Majamiju slobodno kovali planovi atentata i terorističkih dela protiv Kube, uz podršku mafije koja, udružena sa vladom SAD-a, uvek prolazi potpuno nekažnjeno. Tamo, u Majamiju, uživa slobodu gospodin Buš koji je, zajedno sa Posada Karilesom, organizovao eksploziju Kubaninog aviona tokom leta. Ne, toga se nisu setili, niti se mogu setiti.

Imperijalizam tokom 45 godina organizuje i organizovao je zavere, destabilizaciju naše zemlje, plaćanje najamnika, a sada govori da treba više uložiti u te ciljeve. Neka posle ne viču niti se žale ako Kuba usvoji odgovarajuće mere radi kažnjavanja najamnika u službi jedne strane sile (Aplauzi).

Ako se Kuba brani, ako hapsi i osuđuje plaćenike, da niko ne bi prošao nekažnjeno, organizuju se velike kampanje protiv naše zemlje. Žele da joj zabrane da se brani, a ova zemlja, bez kršenja normi koje je uvek primenjivala u svojim borbama, braniće se zakonima, i kada bude bilo neophodno, oružjem, do poslednje kapi krvi (Aplauz i uzvici).

Prema tome, neka se okanu iluzija i ne pojavljuju se posle kao narikače da bi nas prikazivale kao kršioca ljudskih prava.

Isto to što rade sa Kubom, rade i sa Venecuelom: prave provokacije, stvaraju incidente, ubijaju i posle optužuju venecuelansku vladu. To je zaista jako interesantan slučaj, kako je moguće da je venecuelanski narod tako postojan i kako ga je teško prevariti, uprkos tome što još uvek nema nivo znanja koji masovno poseduje naš narod. Treba videti šta znači instinkt naroda.

Na Kubi svi jako dobro znaju istinu, ali imperija preduzima ove kampanje da bi diskreditovala Kubu u inostranstvu. Mi zbog toga ne patimo od nesanice. Nije važno šta danas misle; važno je ono što će misliti sutra. Ova revolucija će ostaviti neizbrisive tragove u istoriji sveta (Aplauzi), i neće morati apsolutno ni zbog čega da crveni, jer je njen moral toliko visok kao zvezde, njeno ponašanje je bilo besprekorno, nezavisno od individualnih grešaka druge vrste koje budu počinjene, što nikakve veze nema sa ljudskim pravima. Bilo bi iluzorno pomisliti da se ne prave greške, ekonomske, političke, administrativne, zakonske; ali u osnovnim stvarima koje se tiču najsvetijih principa revolucije, vezanih za ljudska bića, niko ne greši, niko se ne vara, niti se dopuštaju greške i prevare te vrste.

Ovog Prvog maja kažem da je ono što činimo danas, u stvari, kao jedna nova velika revolucija (Aplauzi), koja prati ovu izuzetno humanu liniju, uz podršku iskustva tolikih godina borbe, i još je više od onoga što smo učinili do danas za dobrobit svakog od naših sunarodnika i bez ikakvog socijalnog izuzetka.

Znamo šta je urađeno i vi to pokazujete, ali znamo koliko još stvari bi moglo da se učini, a nismo ih učinili jer nismo imali dovoljno znanja, ni dovoljno iskustva. Kako se pravi revolucija i šta je jedna revolucija, ne pojavljuje se u knjigama; niti se u knjigama pojavljuje da je ova mala zemlja morala da se suočava tokom 45 godina sa najmoćnijom silom koja je ikad postojala u svetu, a koja nije uspela da nas porazi svojim oružjem. Znala je cenu.

Na Hironu, gde su potcenili naš narod, nisu boravili ni 70 sati, a u oktobarskoj krizi, svet je bio na ivici da eksplodira, kao posledica agresivnih imperijalističkih planova i čvrstine našeg naroda. Izdržali smo sve ove godine blokade i specijalnog perioda. Ovo je narod prekaljenih veterana, sa ogromnom pripremljenom, obrazovanom i revolucionarnom mladom snagom, koju niko nikad neće moći da pobedi (Aplauzi i uzvici).

Dobro znamo da će se na način na koji mi to radimo još jednom transformisati ova zemlja, koja se već transformiše na impresivan način.

Već sam govorio o starim metropolama koje veruju da nam mogu deliti lekcije političkog i društvenog karaktera. Ako metropole to žele, mi možemo da ih naučimo nekim stvarima; ali nijedna ne treba da se oseti nestrpljivom ili sposobnom da nas uči.

Već smo poslali do đavola famoznu humanitarnu pomoć Evropske ekonomske zajednice, i već smo ih upozorili da se nimalo ne žurimo da ponovo dobijemo njihovu milostinju.

Pazite dobro, ako od njih kupimo milijardu i po godišnje, a prodamo im samo 500 miliona, većim delom u obliku sirovina, oni koji njima daju humanitarnu pomoć smo, u stvari, mi jer na tu milijardu i po koju nam prodaju treba da zarade oko 500 miliona dolara neto. Posle se pojavljuju samnogo kofera da nude skromnu pomoć od koje veći deo potroše po hotelima od 5 zvezdica gde borave, i na avione kojima putuju, nego na ono što doprinose. Tako da nama Evropska zajednica ne treba da dolazi sa tim glupostima, niti iko treba da misli da može da nam daje savete o tome kako treba da razvijamo našu demokratiju, jer ova zemlja ima dovoljno iskustva, mnogo se borila i postigla je dovoljno uspeha po cenu žrtava i krvi, da bi neka evropska zemlja došla da nam daje lekcijice iz demokratije; jer nijedna zemlja Evrope, a neke manje od drugih, uživa, u sred kolosalnih nejednakosti, u istinskoj demokratiji, ravnopravnoj i potpuno participativnoj koju uživa danas Kuba u svakom pogledu (Aplauzi i uzvici); od dana kada je narod došao na vlast i pravedno raspodelio bogatstva. I ne samo da je narod preuzeo vlast, već je narod taj koji brani vlast, bez NATO-a, niti vojnih paktova sa đavolom.

Trebalo bi raspravljati o svim stvarima koje se čine u ovoj zemlji u poređenju sa svim onim stvarima koje se čine u bogatim zemljama sveta, da se vidi da li postoji nivo ravnopravnosti, humanosti, brige za sve, bez izuzetka, nešto što nikad nije postojalo ni u jednom drugom delu sveta.

Veoma smo svesni onoga što smo, onoga što smo učinili i onoga što imamo. Izgleda da neki glupaci još uvek to ne shvataju i uporno nastoje da se mešaju u naše interne stvari, učeći nas kako se uspostavlja demokratija. U svakom slučaju, mi možemo da im odgovorimo na tako velikodušan gest učeći ih kako se gradi ravnopravnost, kako se iskorenjuju privilegije i kako se uspostavlja revolucionarna demokratija.

Pričam ove stvari onako uzgred jer nisam imao vremena da ih napišem.

Setite se da sam govorio o onome što se dešavalo sa mladim Latinoamerikancima koji su poslati u Irak i o potrebi da se vrate u svoje zemlje, jer ih sad imperijalizam traži kao topovsko meso, i može se dogoditi da jednog dana, čak možda i Poljaci, koji se tamo nalaze kao plaćenici, reše da se takođe povuku. Morali bi da budu dosledni istoriji jedne zemlje koja je bila mnogo puta napadana, mnogo puta okupirana, podeljena, da bi sada njeni mladići bili najmljeni kao plaćenici u jednom osvajačkom ratu.

Ne sumnjam da će proći mnogo vremena pre nego što oni, koji danas igraju smešnu i ponižavajuću ulogu slanja trupa radi podrške ovom odvratnom ratu, počnu ozbiljno da misle na drugi način.

Narodi sveta, među njima i Kuba, ne mrze narod Sjedinjenih Država, niti žele smrt mladih američkih vojnika, mnogi od njih su crnci, melezi i Latinoamerikanci, koje je nemaština i nezaposlenost naterala na vojnički poziv, a danas su žrtve nepotrebnog i glupog rata.

Ne podržavamo nijednu vladu u Iraku, niti određene političke sisteme, to je isključivo pravo Iračana. Bili smo solidarni sa poginulima u atentatima u Njujorku i Madridu, i osuđujemo takve metode.

Ogromna i rastuća simpatija u svetu prema iračkom narodu nastala je zbog surovog bombardovanja Bagdada i drugih gradova, izazvavši užas i smrt među nevinim civilima, ne uzimajući u obzir strašnu traumu kod miliona maloletne dece, adolescenata, trudnica, majki i staraca, koja će ih pratiti do kraja života, bez mogućeg opravdanja i zasnivajući se na besramnim lažima.

Te simpatije rastu jer milijarde ljudi postali su svesni da je bio u pitanju osvajački rat za prisvajanje resursa i sirovina koje poseduje ova zemlja; jer nije bilo nikakvog opravdanja niti zakonitosti, s obzirom na to da su prekršene međunarodne norme, jer su bili povređeni autoritet i prerogative Ujedinjenih Nacija.

Irački narod se danas bori za svoju nezavisnost, život, svoj i svoje dece, za legitimna prava i resurse.

Vlada Sjedinjenih Američkih Država suočava se zbog toga sa složenom situacijom, jer je htela da sledi put nasilja, rata i terora.
Imam moralno pravo da podržavam to viđenje jer, mnogo pre nego što se rasplamsala ova ratna politika, 11. septembra 2001, tačno na dan užasnog napada na Kule bliznakinje, na skupu povodom početka kursa za 4.500 mladih učitelja osnovnih škola, doslovce sam rekao:

"Veoma je važno da se sazna kakva će biti reakcija vlade Sjedinjenih Država.

Mogu doći opasni dani za svet, ne govorim o Kubi. Kuba je najmirnija zemlja iz raznih razloga: zbog naše politike, naših načina borbe, naše doktrine, morala, a još, drugovi i drugarice, i zbog potpunog odsustva straha."
[...]
"Naredni dani će biti napeti unutar i van Sjedinjenih Američkih Država, počeće da se objavljuju mišljenja ko zna koliko ljudi.

"Uvek kada se desi neka tragedija slična ovoj, bilo koliko da je teško ponekad sprečiti je, ne vidim drugi put, a ako je moguće u nekoj prilici posavetovati neprijatelja - neprijatelja koji je godinama bio strog prema nama - kad bi bilo ispravno da u nekoj prilici predložimo nešto neprijatelju, za dobrobit američkog naroda i zasnivajući se na argumentima koje sam izneo, predložili bismo onima koji vode moćnu imperiju da budu smireni, da budu staloženi, da deluju smireno, da se ne povode za izlivima besa ili mržnje i da ne jurišaju u lov na ljude bacajući na njih bombe sa svih strana.

"Ponavljam da nijedan problem u svetu, čak ni terorizam, ne može da se reši silom, a svaka nasilna akcija, svaka akcija koja je proistekla iz upotrebe sile, bilo gde da je, ozbiljno bi pogoršala probleme u svetu.

"Snaga i rat nisu put. Kažem vam to ovde sa potpunim pravom jer sam uvek govorio iskreno, imao čvrsta ubeđenja i iskustvo da proživim godine borbe koje je proživela Kuba. Samo razum, pametna politika u potrazi za snagom koncenzusa i međunarodno javno mnjenje mogu da iskorene problem.

Smatram da ovaj strašan događaj treba da posluži za pokretanje međunarodne borbe protiv terorizma.
Međutim, međunarodna borba protiv terorizma se ne rešava ubijanjem jednog teroriste tamo, drugog onamo; ubijajući tu i tamo, koristeći slične metode i žrtvujući nevine živote. Rešava se tako što se, između ostalog, stavlja tačka na terorizam države i na druge odvratne načine ubijanja, na genocide, verno sledeći politiku mira i poštovanja moralnih i zakonskih normi, što je neizbežno. Svetu nema spasa ako ne bude sledio put mira i međunarodne saradnje."

Mnoge je rat u Iraku podsetio na Vijetnam. Mene je podsetio na rat za alžirsko oslobođenje, kada se francuska vojna sila ustremila na jedan narod sa veoma različitom kulturom, jezikom i religijom koji je u pustinjskim regionima, kao što je slučaj i u mnogim regionima Iraka, uspeo da porazi francuske trupe i svu njihovu u to vreme veoma razvijenu tehnologiju. Pre toga su pretrpeli poraz u Dien Bien Phu, gde je Bušovim prethodnicima malo falilo da upotrebe nuklearno oružje.
Kod takvog oblika ratovanja svaki arsenal oružja jedne hegemonijske velesile je nepotreban.

Ona svojom ogromnom moći može da osvoji neku zemlju, ali ne može njome da upravlja i vlada ako se njeno stanovništvo odlučno bori protiv okupatora.
Nikad nisam mogao da zamislim da će jednog dana gospodin Buš ponizno napisati jedno ljubazno pismo Predsedniku Sirije i zatražiti od vlade Irana, zemlje koje su do tada smatrane terorističkim, da mu pomognu da reši sukob u Iraku. Još više iznenađuje to što su, prema telegrafskim vestima, pre dva dana povučeni američki marinci iz Faludže, i da su umesto njih došli irački vojnici pod vođstvom bivšeg generala vojske Sadama Huseina.

Ne kritikujem napore uložene u mir ili inicijativu koju bi odlučila da pokrene sadašnja američka administracija Sjedinjenih Država, ali sumnjam da ima drugog rešenja osim povlačenja američkih trupa iz ove zemlje, gde nikada nije ni trebalo da uđu, i vraćanja pune nezavisnosti iračkom narodu (Aplauzi).

To bi naišlo na podršku međunarodne zajednice koja će, bez sumnje, pronaći način da reši tamošnju komplikovanu situaciju.
U međuvremenu ćemo mi, Kubanci, i dalje pratiti događaje i nastaviti još odlučnije da vodimo našu borbu protiv onih koji sebi daju za pravo da veličaju političke prelaske zasnovane na fizičkom nestanku nekih od nas.
Najgore je to što oni, koji govore o ubrzavanju takvih političkih prelazaka, su ličnosti čije uvek iste zločinačke ideje dobro poznajemo.

Sada ponovo viču i prete hitnim merama kojima bi ugrozili privredu i destabilizovali zemlju. Dobro bi bilo da nam vrate naših pet heroja, zatvorenika imperije (Aplauzi), koji dostojanstveno, bez premca, izdržavaju najuvredljiviji i najsuroviji postupak kršenja ljudskih prava. Njihovoj sudbini u zatvorima federalne vlade, gde su potpuno izolovani, ne zavide ni oteti zatvorenici iz pomorske baze u Gvantanamu.

Uprkos svemu tome i bez dvoumljenja, predložimo vladarima Sjedinjenih Država – već sam ranije pokušao da im nešto sugerišem - da budu staloženiji, razboritiji, promišljeniji i pametniji.
Onima koji uporno nastoje da sruše Revolucije, u ime ogromne mase okupljene ovde za Prvi maj, kažem iskreno, kao u Hironu i u drugim presudnim trenucima naše borbe:

Živeo socijalizam!
Otadžbina ili smrt!
Pobedićemo!
(Ovacije)