Razmišljanja vrhovnog komandanta

JEDNODUŠNO MIŠLJENJE

Na VI Hemisfernom skupu u Havani, kada se diskutovalo o temi proizvodnje biogoriva na bazi hrane, koja je sve skuplja, ogromna većina se usprotivila sa indignacijom. Međutim, bilo je nesumnjivo da su pojedine ugledne ličnosti, sa autoritetom i dobronamernošću, bile osvojene idejom da je biomasa planete, u relativno kratkom vremenu dovoljna za obe stvari, ne razmišljajući o hitnosti proizvodnje namirnica koje će, iako već same po sebi nedostaju, poslužiti kao sirovina za etanol i agrodizel.

Kada je umesto toga bila otvorena za debatu tema sporazuma o slobodnoj trgovini (SST) sa SAD, učestvovalo je više desetina ljudi i svi su jednodušno osudili kako bilateralne tako i multilateralne oblike takvih sporazuma sa imperijalnom silom.

Uzimajući u obzir potrebu za prostorom, ponovo koristim metod sinteze da bih izneo tri rečita izlaganja latinoameričkih ličnosti koje su iznele koncepte od ogromnog interesa na vrlo jasan i osoben način. Kao i u svim ranijim sintezama iz prethodnih razmišljanja, poštuje se tačan oblik izlaganja autora.

ALBERTO AROJO (Meksiko, Meksička mreža akcije protiv slobodne trgovine).

Želeo bih da sa vama podelim nove planove imperije i da pokušam da upozorim ostatak kontinenta na nešto novo što se pojavljuje ili napreduje kao jedna nova strategija u novoj etapi ofanzive SAD. NAFTA ili SST Severne Amerike bio je samo prvi korak nečega što žele za čitav kontinent.

Novi pokušaj izgleda da ne uzima u obzir poraz koji je značila nemogućnost ostvarenja ALCAe, što čak priznaje i njihov plan B, kao nemogućnost istovremenog sprovođenja sa svim zemljama kontinenta onoga što oni zovu integralna ALCA; pokušaće da idu postepeno, dogovarajući bilateralne sporazume o slobodnoj trgovini.

Sa Centralnom Amerikom su uspeli da ga potpišu, ali Kostarika ga nije ratifikovala. U slučaju Andske zone nisu uspeli čak ni da okupe sve zemlje za stolom, nego samo 2, a sa te dve nisu mogli da završe pregovore.

Šta je novo u ASPANu (Savez za sigurnost i prosperitet Severne Amerike)? Tri stvari koje mi izgledaju glavne:

Prvo: Jačanje vojnih šema i bezbednosti radi suočavanja sa otporom naroda je upravio njihova reakcija na pobedu pokreta koji zaustavlja njihove planove.

Ne radi se samo o postavljanju vojnih baza u opasnim područjima ili u oblastima sa velikim strateškim prirodnim resursima, nego i o nastojanju da se stvori tesna koordinacija, uz planove dogovorene sa zemljama, da bi se poboljšale šeme bezbednosti što je način suprotstavljanja, kao da su kriminalci, društvenim pokretima.

To je prvi novi aspekt.

Drugi element koji mi takođe izgleda kao novost: veliki igrači čitave ove neoliberalne šeme uvek su direktno bile multinacionalne kompanije. Vlade, posebno vlada SAD, bile su glasnogovornici, koji su formalno vodili pregovore, ali su, u stvari, interesi koje su branili bili direktni interesi korporacija. Bili su to veliki igrači skriveni iza SST i iza projekta ALCA.

Novina u novoj šemi ASPANa je da ti igrači izlaze iz mraka, dolaze u prvi plan i taj odnos se preokreće: poslovne grupe direktno razgovarajući među sobom, uz prisustvo vlada, koje će posle njihove sporazume nastojati da prevedu u politiku, u promene propisa, u promene zakona, itd... Više im nije bila dovoljna privatizacija javnih preduzeća; privatizuju i politiku kao takvu. Preduzetnici nikada nisu bili direktno ti koji su definisali ekonomsku politiku.

ASPAN počinje na jednom sastanku nazvanom, recimo: «Susret za prosperitet Severne Amerike», kao trinacionalni susreti preduzetnika.

Od operativnih sporazuma koji se donose u ASPANu, jedan je stvaranje trinacionalnih komiteta, što oni nazivaju «kapetani industrije», po sektorima, da bi definisali strateški plan razvoja sektora u regionu Severne Amrike. To jest, «Ford» se umnožava, ili se deli na tri: «Ford» neposredno deoničarsko društvo u SAD, zamenik direktora «Forda» u Meksiku, zamenik direktora «Forda» u Kanadi i odlučuju kakva je strategija za automobilski sektor u Severnoj Americi. To je korporacija «Ford» koja razgovara sa ogledalom, sa svojim zaposlenima, sa direktorima automobilske industrije u Kanadi i u Meksiku da bi dogovorila strateški plan koji će podneti vladama da bi ga preveli i primenili u konkretnim ekonomskim politikama.

Postoji šema uključivanja aspekta bezbednosti: druga tačka, direktna privatizacija pregovora; a treći novi aspekt ove šeme je možda, da se podsetimo jedne klasične rečenice naših dedova, ona rečenica Engelsa u kojoj iznosi da kada putem mehanizama formalne demokratije narod može da stigne na domak sticanja vlasti, kao nula ili 100 na termometru, menjaju se pravila igre: voda se ili ledi ili počinje da ključa, i uprkos tome što se govori o buržoaskoj demokratiji, oni su prvi koji će prekršiti pravila.

Sporazumi o slobodnoj trgovini moraju da prođu kroz kongrese, a činjenica je da imaju svaki put sve više teškoća da budu ratifikovani od strane kongresa, uključujući i kongres imperije, kongres SAD.

Kažu da to nije međunarodni sporazum i zato ne mora da prođe kroz kongrese. Kao da se radi o temama koje remete legalne okvire u našim zemljama, pokazivaće deliće: odlučivaće u jednom trenutku o izmeni jednog zakona, u drugom trenutku drugog; primenjivaće se dekreti izvršnih organa, promene operativnih normi, normi funkcionisanja, standardi, nikad ceo paket.

Uprkos tome što se o sporazumima o slobodnoj trgovini pregovaralo iza naših leđa i uopšte iza leđa svih naroda, oni se pre ili kasnije prevode u pisani tekst koji ide u kongrese i znamo da su se sporazumeli. Nastoje da nikad ne saznamo da su se sporazumeli, nećemo videti više od delića strategije, jer se nikad neće prevesti integralni tekst.

Završiću jednom anegdotom da bi smo, po pitanju bezbednosti, shvatili do kog nivoa rafiniranosti su stigli sporazumi i operativni mehanizmi integracije aparata bezbednosti.

Pre nekog vremena poleće jedan avion iz Toronta prema Meksiku sa turistima koji idu u Puerto Valjarte na odmor. Dok je avion bio na pisti, pregledajući malo detaljnije listu putnika, otkrivaju nekoga sa Bušove terorističke liste.

Tek što je avion ušao u američki vazdušni prostor –iz Toronta do američkog vazdušnog prostora treba da pređe samo Velika jezera, ništa više, a džetom je to samo nekoliko minuta – i već su tu pored aviona dva F16. Izvlače ga iz američkog vazdušnog prostora, prate avion do meksičke teritorije, prisiljavaju da sleti na vojni deo aerodroma i hapse tog gospodina, a njegovu porodicu vraćaju.

Možete da zamislite osećanja 200 jadnih turista koji su tamo bili, kada su pored aviona videli dva naoružana F16 koji ga skreću sa rute.

Kasnije je ispalo da nije bio terorista koga su oni očekivali i kažu mu: «Izvinite, možete da nastavite odmor i pozovite porodicu da vam se pridruži».

HORHE KORONADO (Kostarika, Kontinentalni društveni savez)

Borba protiv slobodne trgovine u regionu ima različite aspekte. Jedan od najvazalskijih projekata koji je predložen za infrastrukturu, za prisvajanje naše bioraznovrsnosti, je plan Puebla-Panama, strategija koja nije samo prisvajanje naših resursa, već deo jedne vojne strategije imperije koja ide od juga Meksika do Kolumbije, prolazeći kroz Centralnu Ameriku.

U borbi protiv hidroelektričnih brana, koje izmeštaju i narušavaju indijanske i seoske teritorije, imali smo slučajeve kada su, za malo vojnom silom, premeštali različite indijanske i seoske zajednice iz regije.

Imamo komponente borbe protiv rudarskog sektora. Kanadske, evropske i američke multinacionalne kompanije su sledile tu strategiju prisvajanja.

Suočavali smo se sa privatizacijom javnih službi: električna energija, voda, telekomunikacije; borba u seoskom sektoru za odbranu semena, protiv patentiranja živih bića i protiv gubitka suvereniteta pred genetskim modifikacijama.

Borili smo se protiv radne fleksibilnosti, jedne od osovina usmerenih prema tom sektoru a, očigledno, protiv ukupnog uništavanja naše male seoske proizvodnje.

Isto tako borba protiv teme intelektualne svojine, koja nam uskraćuje sigurnost korišćenja generičkih lekova koji su glavna osovina distribucije koju imaju naši instituti socijalnog osiguranja u regionu.

Centralni faktor u toj borbi protiv slobodne trgovine bio je protiv Sporazuma o slobodnoj trgovini, a posebno, protiv Sporazuma o slobodnoj trgovini sa SAD, usvojenim u Gvatemali, Hondurasu, El Salvadoru i Nikaragvi ognjem i mačem. I to nije retorička fraza.

U Gvatemali su drugovi borci poginuli suprotstavljajući se njegovom usvajanju. Ta borba nam je omogućila da garantujemo jednu povezanu i mobilizacionu osovinu najšire unije narodnog pokreta u regionu.

U slučaju honduraskog parlamenta, poslanici su izašli iz Parlamenta, razbijajući najmanji okvir za institucionalni legaliteta.

Rekli smo, u sedištu narodnog pokreta, da to ne znači poraz. Izgubili smo jednu bitku, ali je to omogućilo kvalitativni skok u organizaciji, u jedinstvu i iskustvu borbe protiv slobodne trgovine.

Socijalni narodni pokret i narod Kostarike koji su do danas sprečili usvajanje SST u Kostariki, kujući jedinstvo sa različitim akademskim, političkim pa čak i preduzetničkim sektorima, da bi stvorili veliki nacionalni raznovrstan i heterogen front borbe, do danas su uspeli da zaustave kostarikansku vladu, neoliberalnu desnicu, koja nije mogla da usvoji SST. Danas se predlaže mogućnost da se tema SST u Kostariki definiše na referendumu.

Pred vratima smo jednog značajnog dana u Kostariki u okviru mogućnosti sprečavanja napredovanja neoliberalnog kalendara; poraz ovog sporazuma simbolično znači nastavak zbrajanja pobeda, kao što je bila stagnacija i zaustavljanje ALCAe.

Danas tražimo solidarnost narodnog pokreta, danas tražimo od društvenih i narodnih organizacija da dođu u Kostariku kao međunarodni posmatrači. Desnica se priprema da podstakne, ako je moguće, prevaru koja bi joj garantovala da dobije bitku koju je izgubila, a uz prisustvo međunarodnih posmatrača iz narodnog pokreta, biće to važan doprinos aktivne i odlučujuće solidarnosti sa našom borbom.

Danas posle godinu dana, ni u jednoj zemlji Centralne Amerike SST nije doneo o više posla, niti više investicija, ni bolje uslove trgovinskog bilansa.

Danas u čitavom regionu lansiramo lozinku agrarne reforme, suvereniteta i prehrambene sigurnosti, kao centralne osovine za naše pretežno poljoprivredne zemlje.

Danas, ne samo SAD, negi i Evropljani, žele da prisvoje jedan od najbogatijih regiona u bioraznovrsnosti i u prirodnim resursima.

Danas je više nego ikad osovina povezivanja naših različitih pokreta u centralno-američkom regionu suočavanje sa slobodnom trgovinom u njenim mnogobrojnim izrazima i kamo sreće da ovaj skup pomogne dajući nam elemente za povezivanje, osovine za borbu, osovine za zajedničku akciju, što bi nam u čitavoj hemisferi pomoglo da napredujemo kao jedna jedinstvena narodna snaga.

Nećemo prestati sa našim naporima da organizujemo i borimo se za dostizanja jednog novog sveta,.

HAIME ESTAJ (Čile, koordinator Mreže za proučavanje svetske ekonomije, REDEM, i sadašnji profesor Univerziteta u Puebli, Meksiko)

Ova kriza definitivno ima veze sa izrazitim neispunjavanjem obećanja koja su pratila skup reformi koje su počele da se primenjuju u Latinskoj Americi od '80-tih godina.

Pod zastavom slobodne trgovine rečeno nam je da ćemo postići rast naših privreda, da ćemo postići smanjenje nivoa nejednakosti u našim zemljama, razdaljinu između naših zemalja i naprednog sveta, i najzad, da ćemo postići skok ka razvoju. U nekim zemljama je počelo da se govori o skoku prema Prvom svetu.

Što se tiče nove integracije ili ovog otvorenog regionalizma koji je pokrenut pre već više od 15 godina, ono što je predloženo je da se latinoamerička integracija, ili ono što smo okarakterisali kao latinoameričku integraciju, stavi u službu otvaranja.

Razvijen je čitav jedan diskurs u smislu da je trebalo napraviti integraciju radi otvaranja, integraciju koja ne bi više bila stara protekcionistička integracija već integracija preko koje bi smo postigli bolje uslove za ubacivanje u ovu globalnu ekonomiju, na ova tržišta koja, navodno, pošto funkcionišu slobodno, treba da donesu najbolje moguće rezultate našim zemljama.

Taj odnos između integracije i otvaranja, ta ideja da je vrhovni cilj integracije morao da bude otvaranje naših zemalja, zaista se ispunio, naše su se zemlje zaista otvorile, i zaista i nažalost, ono centralno u latinoameričkoj integraciji sastojalo se u njenom stavljanju u službu tog otvaranja.

Neki funkcioneri su govorili o onome što su nazivali «pragmatična etapa integracije». Napredujmo kako možemo, bila je donekle lozinka. Ako je to što želimo da više trgujemo, skoncentrišimo se na više trgovine; ako je to što želimo da potpišemo mnoštvo malih sporazuma među zemljama, bilateralnih sporazuma ili onih između 3-4 zemlje, napredujmo tim putem, i u nekom trenutku sve to možemo nazvati latinoameričkom integracijom.

Bilans je naravno negativan. Mislim da postoji sve veće priznanje na različitim nivoima da ono što smo zvali latinoameričkom integracijom nije integracija nego trgovina; i nije latinoamerička nego je pre jedna zbrka ugovora potpisanih između različitih zemalja regiona, koji ni na koji način nisu otvorili proces koji bi zaista imao latinoamerički karakter. Otvaranje, u čiju službu se pretpostavlja da treba da stavimo integraciju, nije donelo nijedan od rezultata koji su nam najavljivani u okvirima ekonomskog rasta, smanjenja nejednakosti i dostignuća toliko željenog razvoja za koga se govorili da treba da bude vidno prisutan.

Ono što treba istaći je da prisustvujemo ekstremnom uništavanju jednog stila integracije koji je veoma jasno imao definisano za šta, kako i za koga se integriše.

Jednom rečju, ono o čemu danas govorim je jedna integracija zamišljena sa osnova neoliberalizma, koja je propala, kako u okvirima sopstvenih ciljeva tako i u okvirima ciljeva koje svi imamo pravo da zahtevamo i očekujemo od istinskog procesa integracije.

Nova latinoamerička integracija se čvrsto oslanjala na politiku i predloge koji su dolazili iz Vašingtona. U dobroj meri ti američki predlozi su se pretvorili u nešto što na kraju pojede sopstveno delo. Sama činjenica potpisivanja sporazuma o slobodnoj trgovini dovodi u krizu kako andsku zajednicu tako i Zajedničko centralno-američko tržište.

Važan deo krize sadašnje latinoameričke integracije ima veze sa napretkom američkog hemisfernog projekta, ne putem ALCAe, koja je uspela da se zaustavi, nego putem potpisivanja raznih SST.

U sadašnjoj panorami integracije jasnije se ističe pojava alternativa. U mnogo čemu ALBA se zasniva na principima koji su radikalno drugačiji od onih ove integracije koja je u krizi.

Treba definisati mnoge funkcije i razgraničiti mnoge granice: značenje koje imaju koncepti kao «slobodna trgovina», «nacionalni razvoj», «sloboda tržišta», «prehrambena sigurnost i suverenitet», itd.

Ono što može da se potvrdi je da na hemisfernoj i latinoameričkoj sceni prisustvujemo rastućoj pobuni u vezi prevlasti neoliberalizma.

Do ovde su mišljenja koja su iznele ove tri ličnosti, koja sintetišu mišljenja onih koji su učestvovali u debati o Sporazumima o slobodnoj trgovini. To su čvrsta gledišta na osnovu gorke stvarnosti koja su obogatila moje ideje.

Preporučujem čitaocima da obrate pažnju na složenosti ljuske aktivnosti. To je jedini način da se vidi dalje.

Prostor je iscrpljen. Danas ne treba da dodam više ni jednu reč.

Fidel Kastro Rus

16. maj 2007 g.